Menu
Roman Turski most - PRVO POGLAVLJE: Marija
Share on Viber

Roman Turski most - PRVO POGLAVLJE: Marija

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Osijek, kolovoz 1566.


Nek ju ne vidi zelena trava. Nek ju ne vidi ni gusta šuma ni bistra rijeka. Nek ju ne vidi sunce koje je zasjalo nakon silovitog pljuska. Nek ju ne vidi ništa lijepo na ovome svijetu, jer ničega lijepog nije dostojna.

Marija je stiskala kesu s dukatima ispod svoje haljine i sjedeći u šumarku, napeto promatrala oko sebe, trzajući se na svaki šušanj. Od noćas, otkad su njena duša i njeno tijelo nepovratno uprljani, mislila je samo na to kako da nestane. Kako da prestane biti to što je.

Bludnica. Ubica.

Molila je Boga, slatkog Isusa za oprost. No je li dostojna oprosta? Ili je njena želja da živi i nastavi živjeti nakon svega što je napravila isto prljava? Smije li, nedostojna Božjeg lica, moliti za oprost? Moliti za oprost Onoga, koji nije ubio da bi nastavio živjeti, nego je i smrt uzeo sebi bez pogovora, uz sve naše grijehe. Smije li Ga moliti da na sebe uzme još i njezin?

„O slatki Isuse! Pomozi, pomozi!“ vapila je. Suze su na njenom prašnjavom licu stvarale mrežu u koju se njena nemoć sve više zaplitala. Nije čula Isusov glas koji joj je inače govorio kroz sve stvari. Bog je se odrekao jer je njezin grijeh prevelik. A ako je se Bog već odrekao, onda nije zaslužila ni pokucati na kapije raja.

Nek njena duša ne nađe mira. Nek cvili i hropće, nek ju šibaju crni vjetrovi i nek leži u sedmom krugu pakla pretvorena u otrovno granje dok kroz nju trče Harpije.

Ustala je, čvrsto stisnula vrećicu s dukatima i krenula prema Dravi. Nek ta vrećica s dukatima - teret njene duše, postane i teret njena tijela. Nek joj pomogne odvući je na dno rijeke, nek potonu u glib i njene nedostojne ruke i noge i njena kosa i lice. Nek joj ribe popiju oči u kojima je nekada iskrila životna radost. Nek joj istrune srce koje još nije voljelo.

Izašla je iz šume i posrtala uz korito rijeke tražeći najdublju vodu i najcrnji vir da u njemu prestane postojati.

„Tu je. Tu je. Tu je. Tu je mjesto moga posljednjeg daha.“

Skočila je i osjetila da je voda prihvaća, da je guta i miluje, da je čekala da ju uzme u svoj konačni zagrljaj, kao što se čeka dijete da legne na prsa svoje majke kad se rodi. 

Odlazi. Osjetila je kako će ovim posljednjim udahom mutne vode zaboraviti svoja slavonska polja, svoju umrlu majku, oca koji krši ruke u nemoći dok ju odvode kao robinju iz gnijezda njena života.

Da će se izbrisati njena sjećanja na zvonke glasove žena dok pjevajući spremaju djecu na počinak, na zvekete vila kad se u jesen slažu plastovi sijena, na mirise kruha iz seoskih peći, na cvrkute ptica i vlagu zemlje u proljeće. Na smrt i nesreću njenoga porobljenog naroda. Na odvedene sinove i udovice očiju osušenih od plača. Na okrutnost čovjeka za slavu Boga. Na muku. Na radost. Na zlo i dobro.

Ali ni Bog ne da da čovjek zaboravi kad on to želi.

Voda se silovito prodrmala i izbacila Mariju na površinu s koje je namjeravala nestati.

Grmjelo je od zaglušujućih udara topova. Tresla se zemlja i pjenila voda, a Marija se uhvatila za plutajuće drvo. Svakim udarom topa, voda se zatalasala i Marija je osjetila da je svakim tim valom voda izbacuje iz svoga ždrijela u kojem se trebala rastopiti.

Pljus! Pljus! Pljus! Topovi su udarali i Marija je izbačena na kopno.

Bog ju je posramio.

Zar je tako malo vjere u Njega imala kad je odlučila oduzeti sebi ono što je od Njega dobila? Kao da joj je rekao: „Idi i živi. Nosi svoj križ kao što ga je ponio i moj Sin. Kao što ga nosi svako stvorenje koje živi u ovoj dolini suza. Idi dok te ne pozovem. Kad te pozovem, Ja ću odlučiti što će biti s tvojom dušom, jer Ja sam ti ju i dao.“

I Marija krene. S kesom dukata...

Koji su, zapleteni u njenu haljinu, izbjegli sudbinu izgubljenoga blaga na dnu rijeke Drave.

Hodala je pažljivo kroz šumu, a svaki joj je korak pratila buka iz topova. Nije znala koliko je ta buka trajala. Kroz granje se sve više nazirala osječka varoš, opasana zidinama, s kojih su pucali topovi i sve glasnije je mogla čuti zvekete oružja i ljudske glasove.

Odjednom ga je ugledala. Bila je sigurna da ga je nekada sanjala.

Na lađama je plutao najveličanstveniji most koji je ljudsko oko vidjelo i čiji se kraj nije mogao nazrijeti. Zastao joj je dah dok je promatrala kako se ljulja pod teretom vojske koja je preko njega prelazila. Sjetila se kako je načula, dok je u svojim duševnim mukama ležala kao robinja u šatoru čekajući da preživi ono što joj je sudbina namijenila, da Sulejman gradi najveći i najljepši most, osmo svjetsko čudo. Sjetila se da je čula lupanje dasaka, glasove ljudi, kola koja se sporo vuku pod velikim teretom, osjetila miris drveta i željeza.

Kako je netko tko je porobio njezin narod, njezine Hrvate, mogao imati u sebi toliko ljepote da sagradi nešto što je i u njoj samoj izazivalo divljenje? Kako se mogla, nakon svega, diviti veličanstvenosti mosta koji će pomoći da se još njenog naroda porobi i da se ime Isusovo izbriše s usana ljudi koji su ga ovdje stotinama godina dozivali? Kako?

Sjedila je tako uz rub šume gledajući kako posljednji vojnici prelaze most i kako se nad osječkom varoši spušta noć. Osjetila je glad i posramila se. Posramila se svoje mladosti i zdravog tijela koje traži da nastavi život. Iz varoši se čuo glas mujezina koji poziva na molitvu.

Prespavat će u šumi još ovu noć, a ujutro će se spustiti u varoš i potražiti konak.

Ali, ni šuma joj nije bila prijatelj.

Marija je bila u onom duševnom stanju kada je uhu svaki ljudski glas previše, ali i kad ti je on neophodan da osjetiš svoje postojanje.

U šumi su je zvukovi dodatno podsjećali na to da je sama, a likovi koji su nastajali od igre mraka i mjeseca, činili su se bar jednako opasni kao i ljudski. Utonula bi u san na trenutak iscrpljena i preplašena, a onda bi odjednom poskočila, osjetivši svoje srce kako udara u vratnim žilama, a tijelo joj gubi težinu od straha. Čulo bi se pucketanje suhih grana i neka preplašena životinja otrčala bi s uznemirujućim mirisom čovjeka u nosnicama.

„Ja sam uljez. Uljez ove šume, uljez ovoga grada. Postoji li na ovom svijetu išta što će oprati grijeh moga tijela i krv s mojih ruku? Kako ću dalje? Hoće li nekom biti sumnjiva sama žena koja pod plaštem i kapuljačom traži konak i posao? Što će reći? Tko je? Odakle dolazi? Što traži?“

Nije znala.

Iscrpljena od tjelesnog i duševnog umora utonula je u san bez snova.

***

Probudio ju je pjev ptica, zrake sunca i glad koja ju je tjerala da se kreće.

Otišla je do rijeke. Na rijeci su već žuborili kotači vodenica i shvatila je da mora požuriti kako bi izbjegla da je ljudi vide kako izlazi iz šume. Brzo se umila, rukama prošla kroz kosu, poravnala haljinu i brižljivo sakrila vrećicu s dukatima, odvojivši jedan.

Dok se umivala, u Dravi se zrcalila njena nesvakidašnja ljepota. Ljubičaste oči obrubljene baršunastim tamnim trepavicama, duga plava kosa, mliječno bijela koža napeta od mladosti i usne djeteta. Mariji je njezina ljepota bila sudbina. Radi nje je odabrana i oteta iz zavičaja i ona ju je dovela do toga da danas pati znajući da je njeno tijelo okusilo blud, ali ne i ljubav, ruke krv drugog čovjeka, ali ne i zagrljaj voljenog.

Krenula je. Ide. Hoda. Spuštajući se prema varoši, vidjela je da je dobro opasana zidinama i opkopima i sjetila se da je samo noć prije istim putem došla kako bi bila opljačkana i ubijena, ali je ona bila ta koja je ubila.

Sjetila se janjičara koji ju je odvodio i osjeti mučninu.

Odveo ju je iz šatora u kojem je izgubila svoju nevinost. Još je na sebi nosila mirise gospodara njezina tijela i vrećicu dukata kad su se u zori koja se polako budila, počeli kretati iz grada prema šumi, zaobilazeći opkope. Kad je vidjela da idu prema šumi, srce joj je počelo tutnjiti i predosjetila je nadolazeću opasnost. Iako oteta, razdjevičena i sa vrećicom dukata koji su je pekli pod haljinom, nije mogla dozvoliti da je nakon svega i ubiju.

„Ne. Nećete me ubiti. Nećete.“

Išla je ispred janjičara kad je, čulima izoštrenim od straha, osjetila kako se mač izvlači iz korica. Bacila se na zemlju, a janjičar je zatečen posrnuo i krenuo padati. Ne znajući kako i kojom snagom, kojom Božjom ili vražjom silom, uzdigla se, otela mu mač i zabola ga u njegovo srce.

Gledala je kako pod njom leži, čudeći se što mu život završava.

Sunce se podiglo i zasjalo kroz grane stvorivši krug svjetla oko njene kose.

Umirući je gledao svoju krvnicu s licem anđela.

Preletjeli su mu pred očima Božići, kad je kao dijete stavljao slamu pod stol i nasmijao se.

***

Povukla je kapuljaču na glavu i, komadom tkanine koju je imala, pokrila lice.

Odlučila je hodati do palanke koja se prostirala podno grada u koju je jednom došla s ocem na sajam. Sjetila se kako su bili uzbuđeni, ona i njeni bratići, kad ih je otac sve stavio na zaprežna kola i utovarivši ječam, krenuo put Osijeka.

Pričao im je o najvećem i najljepšem sajmu i obećavao im slatkiše. Sjetila se kako su podvriskivali kad su stigli i kako je šarenilo boja i mirisa opijalo njihove dječje duše.

Poslije su, umorni od cijelog dana ispunjenog zvukovima kojih u njihovom selu nije bilo, zakonačili u konaku u kršćanskoj mahali.

Tamo je krenula. Reći će da traži konak i posao, da je ostala bez obitelji i da ju je u Osijek doveo rođak koji je bio vojnik u sultanovoj vojsci. Da, tako će reći.

Hodala je. Njen strah da će se netko pitati tko je i što tu radi je nestao. Činilo se da su svi zauzeti nekim svojim poslovima. Na kola su se utovarivale vreće brašna, pospremali su se pijuci i alatke, vukle su se klade preostale od gradnje mosta, a prašina se dizala pružajući Mariji dodatnu zaštitu od mogućih pogleda.

Oko nje su se čuli glasovi koji su uzvikivali, čas na turskom, čas na mađarskom.

„Bože, daj da čujem hrvatski“, molila je u sebi. Bojala se, ako progovori lošim turskim, da će se odati.

Približavala se kršćanskoj mahali. Blatne kućice sa slamnatim krovovima činile su joj se kao palače i u svakoj od njih vidjela je utočište za svoje strahove.

Približavala se konaku napravljenom od dasaka i odjednom čula: „Sine!“

Okrenula se prema glasu, bojeći se da ju je njezina želja da čuje svoj jezik zavarala.

„Sine!“ čula je još jednom i ugledala čovjeka pred vratima konaka kako rukom poziva mladića da mu pomogne povezati konja. Čovjek se kretao pognute glave, a mladić, iz čijih je širokih pleća izbijala životna snaga, šepajući je došao do njega i uzviknuo: „Evo me oče!“

Zaustavila se, pričekala da povežu konja i prišla im.

„Molim lijepo, potreban mi je konak i posao. Ostala sam bez obitelji, a u grad me je doveo rođak koji je otišao sa sultanovom vojskom. Rekao mi je da ću ovdje sigurno nešto naći.“

Glas joj je slabio kako je završavala rečenicu pa je brzo otvorila ruku ne bi li onim što nudi popravila nesiguran nastup.

Starac ju je pogledao. U njenoj otvorenoj bijeloj ruci sjajio se zlatni dukat. Začudilo ga je povjerenje kojim je ova djevojka spuštenog pogleda otvorila svoj dlan pred njim.

Gledao ju je na trenutak, a onda rekao: „Uđi dijete.“

Ušli su u prostoriju koja je mirisala na hranu. Mariju je taj miris uznemiravao i pomislila je kako se ne razlikuje puno od grabežljivih životinja koje su noćas u šumi lovile svoj obrok.

Kao da joj je pročitao misli, domaćin ju je pozvao da sjedne za stol. Zatvorio je vrata sobe i stavivši pred nju činiju s juhom, rekao: „Prvo ćemo te nahraniti, a onda ćemo se pobrinuti i da te zaposlimo.“

Podigla je pogled u kojemu je pročitao zahvalnost.

Tada se rasula njena kosa, a svilena haljina protkana zlatom koja je provirila pod ogrtačem rekla mu je da ova djevojka nije izgubila samo svoju obitelj nego i samu sebe.

Njezina ga je bezvremenska ljepota presjekla i podsjetila na lice Bogorodice koju čuva zakopanu ispod dasaka ovog konaka.

Znao je da je ova djevojka došla ovamo da ju zaštite i da joj pomognu da se opet pronađe.

Oči mu zasuziše i Pavle ih obriše rukavom svoje seljačke košulje.

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž