Menu
Roman Turski most - DRUGO POGLAVLJE: Pavle
Share on Viber

Roman Turski most - DRUGO POGLAVLJE: Pavle

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Beograd, kolovoz 1521.


Bilo mu je deset. Bilo mu je samo deset godina kad je siguran u zidinama svojega grada, trčeći od glavne česme, nosio ručak svome ocu koji je bio jedan od zapovjednika Beogradske tvrđave. Otac je imao snažne ruke i mrki pogled kojeg se bojao i koji je obožavao. Kad naraste bit će isti kao tata, bio je u to siguran. Bit će jak i bit će vojnik. Jahat će velikog crnog konja, a njegovom će se junaštvu svi diviti. Čitat će sve one knjige koje je čitao njegov tata i uz snagu tijela, posjedovat će i snagu duha. Možda će i on biti zapovjednik tvrđave? Možda će on i otac zajedno stajati na zidinama njihovoga grada i gledati kako se Sava ulijeva u Dunav i pričati o junacima iz prošlosti. O Marku Kraljeviću, o Svetoj Gori, Kosovu polju i manastirima. A otac će mu tada reći: „Sine, izrastao si u junaka dostojnog svog naroda!“ A on će osjećati radost i ponos. I ogledat će se u očevim očima, u kojima je svaki sin veći nego što i zaista jest. Bit će sretan jer nastavlja očev put i ponizan zbog sreće koju mu je život dao. Jednog će dana staviti svojeg sina u očevo naručje i pokazati mu da nema kraja životu dok god se on kroz njih nastavlja.

Tako je Pavle trčao prema ocu kad je odjednom zapeo za kamen i pao. Udarac je prekinuo maštanje i krv mu je počela šikljati iz napukle arkade. Kad se pridignuo, osjetio je bol, a između prstiju slijevala mu se gusta krv i mutila mu vid. Ručak se prolio iz posude u prašinu i pomiješan s njegovom krvi, stvorio je blatnjavu lokvu. Pokupio je komad kruha uprljan krvlju i prašinom i nastavio prema mjestu gdje je otac čekao svoj ručak. „Što će mu sada reći? Otac će se ljutiti. Kako je mogao biti tako nesmotren? Što da radi? Da se vrati majci? Da objasni ocu što se dogodilo?“

Hodao je zabrinut i vidjevši oca mahnuo mu. Otac ga je dočekao. Počeo mu je objašnjavati: „Tata, oprosti, pao sam... ručak... prolio se…“ Tata ga je gledao zabrinutim pogledom i, uvjerivši se da mu rana nije ozbiljna, rekao da se vrati kući, nek ne izlazi i nek čuva mamu i sestre. Bio je čudan. Zabrinut. Mora da se naljutio što je prolio ručak, ali neće mu reći da ga ne ražalosti. „Pao sam i...“ Otac ga je opet prekinuo: „Uradi što sam ti rekao.“ Ovaj put glas mu je bio zapovjednički i čvrst, a pogled mu nije davao mogućnost da uradi išta drugo.

Krenuo je nazad prema kući obuzet mislima kad je odjednom vidio kako narod trči prema zidinama i viče. Gledao je izbezumljena lica i pitao se da nije netko pao sa zidina kad se svi skupljaju. Opet je potrčao… Kad je došao do zidina, pridružio se muku koji je tamo vladao. S tvrđave je pogled pucao na rijeke. Ušće Save u Dunav bilo je zaklonjeno brodovima sa zastavama koje su se vijorile na košavi. Na zastavama je bio polumjesec. I kako se Sava ulijeva u Dunav, tako se i strah ulijevao u njegovo malo biće. Osjetio je da su lađe došle ukrasti mu djetinjstvo.

Ali nije bio u pravu. Došle su mu ukrasti život.

***
 

Beograd – Istanbul, rujan 1521.

Bio je na čelu povorke.

To što je na čelu povorke svakako ga je trebalo ispunjavati ponosom, jer predvoditi povorku od dvije tisuće ljudi nije bilo beznačajno za desetogodišnjeg dječaka. Možda su u njemu i živjeli tragovi ponosa, ali trenutno ga nije osjećao. Trenutno je svaki drugi osjećaj bio smrvljen pod teretom boli. Pod odjekom leleka. Pod teškim koracima djece, žena i staraca koji su ga slijedili. Koža mu je pucala na mjestima gdje se urezivala ikona Bogorodice okovana srebrom, koju je pisao evanđelist Luka, a njegova se krv slijevala u srebrorez i činilo se da Bogorodica plače krvlju.

Koračali su kroz mrak i čulo se samo rzanje konja i topot kopita straža koje su ih pratile na njihovom putu u ništavilo. Pedesetodnevni marš bio je na izmaku. Suze su bile isplakane i pomireni sa sudbinom prognanih, odlazili su stvoriti novi dom na temeljima svoje izgubljene otadžbine, izgubljenih identiteta, poginulih otaca,  raseljenog plemstva i par spašenih relikvija. Na tom, pedeset dana dugom putu od Beograda do Istanbula, preko Sofije, pred povorku su se bacale žene, djeca i muškarci cjelivajući relikvije i ljubeći ruke prognanih, plačući bezglasno. Sva se tuga jednog naroda slila u tu povorku boli. Začuo bi se poneki jecaj, ali i on bi umuknuo, jer bol je bila bezglasna. Preteška da se izrazi zvukom. Prevelika da bi ju suza mogla isplakati. Prestrašna da bi se ožalovala. Pod tim osjećajem beznađa, putovao je jedan narod putem svog progonstva.

Da se više nikad ne vrati.

***

Kad su došli u Istanbul, smjestili su ih u podnožje grada koje je potom nazvano Beligrad. Dobili su zemlju da ju obrađuju i zadatak da se brinu o istanbulskom vodovodu. Otac je hrabro poginuo braneći grad. Sjetio se topovskih zrna koji su kidali bedeme kao što bijesna životinja kida svoj plijen. Sjetio se koliko su se otac i njegovi suborci pouzdavali u Ugarsku čije su granice branili, i u kralja Ludovika, s čijeg su dvora stizala samo prazna obećanja. Sjetio se kako je beživotno očevo tijelo vukao kroz pougljene grede spaljenih kuća grbavom cestom načetom paležom i barutom. Sjećao se hrabrosti svoje majke i njenog tijela koje se prelomilo pod sabljom i palo preko njegovog štiteći ga i u smrti. Sjećao se kako je sultan Sulejman ujahao u grad i kako su skupili sve preostale žene, djecu i starce da ih kazne progonom u Istanbul radi hrabre borbe njihovih otaca. Sjetio se kako je uzeo sestre za ručice i otišao da se pokloni osvajaču, odlučan u namjeri da preživi kako životi njihovih roditelja ne bi bili uzaludni.

Već s deset godina imao je mudrost poraženog. Odlučio je spasiti što je mogao, ako već ne za život, a onda bar od zaborava.

Deset godina kasnije, s Milicom, djevojčicom koja je skupa s njim koračala prema Istanbulu noseći mošti svete Petke, čekao je svoje prvo dijete.

Ako bude sin, nazvat će ga Nikola. Po ocu.

***
Istanbul, ljeto 1531.


„Požuri Pavle“, dahtao je glasnik. „Požuri, neće još dugo.“ Pavle je ubrzanim korakom pratio glasnika. Prošli su kroz Beogradsku kapiju i nastavili dalje kroz Istanbul. Ulice su odisale užurbanošću grada i ta ga užurbanost potakne da ubrza korak, tako da je i on uskoro dahtao slijedeći glasnika. Prolazili su pored drvenih kuća kad se začuo mujezinov poziv na molitvu. Ulice su se na trenutak raščistile i mogao je bolje čuti glasnika kako govori: „Izdiše..ah.. izdiše...bio je tako dobar...tako dobar čovjek.“ „Govori o ocu Alekseju kao da ga je Bog već uzeo“ pomisli Pavle, ali misao zadrži za sebe u nadi da otac Aleksej još ne razgovara sa svetim Petrom. Bar ne još, dok ne sazna zašto ga je tako žurno pozvao sebi.

Volio je oca Alekseja. On ga je krstio i vjenčao i znao je povijest njegovih predaka. Oko njega su se okupljali kad su stigli u Istanbul i on im je bio poveznica između izgubljenog zavičaja i vjere koje se držao još nevelik broj prognanih. Svjedočio je prelasku ljudi na islam i to onih koji su do jučer cjelivali ikone, ali nije ih mogao kriviti.

Svatko ima svoj put. Njegov je bio da održi svoju vjeru. Radi oca. Radi majke. Radi nerođenog djeteta. Radi sebe.

„Stigosmo“, rekao je glasnik i otvorio masivna drvena vrata koja su škripom najavila njihov ulazak. Zapahnuo ga je miris ustajalosti i tamjana te zatekla tišina u kojoj su se čuli samo odjeci njihovih koraka. Dotada gotovo da su trčali, ali ulaskom u ovu kuću, koraci su im se usporili i Pavle je postao svjestan svog ubrzanog daha koji je mirisao na život. Približili su se sobi u kojoj je ležao otac Aleksej. Glasnik je lagano pokucao na vrata. Vrata su se otvorila i Pavla je dočekalo naborano lice žene koja je skrbila o ocu Alekseju. "Uđite“, rekla je otvarajući vrata. Kako se izmicala, pred Pavlom se otvarala slika oca Alekseja na samrtničkoj postelji.

Otac Aleksej lagano je pridigao glavu i rukom pokazao ženi i glasniku da ih ostave. Pavle mu je prišao i uhvatio ga za ruku. „Oče...“, grlo mu se stegnulo. Tu je riječ jednom prije deset godina izgubio, a danas ju vjerojatno zadnji put izgovara.

„Oče“, plakao je.

„Nemam puno vremena Pavle“, govorio je jedva čujno. „Idi do ormara i pomjeri ga skroz na desnu stranu.“ Pavle se okrenuo i ugledao veliki crni ormar. Pogledao je oca Alekseja upitno, ali odlučivši da brzo djeluje, ustao je i pomjerio ormar. Vratio se do starca koji je govorio: „Vidjet ćeš četiri daske u koje su zakucani čavli. Izvadi čavle i podigni daske.“ Pavle je kleknuo na pod i počeo dizati daske. Kako je dizao daske, tako je bio sve uzbuđeniji. U njega je gledala ikona Bogorodice pisana rukom evanđelista Luke. Iako je od tada njezin posrebreni ram bio više puta prebrisan, mogao se zakleti da u srebrnim utorima još prepoznaje tragove svoje krvi.

***
„Dijete“, govorio je otac Aleksej slabim glasom gledajući u Pavla očima zamućenim od nadolazećeg kraja. „U ovom gradu i među ovim ljudima nema više nikog dostojnog da sačuva svetinje našeg naroda. Nikog…osim tebe. Ugovorio sam s jednim poštenim muslimanom koji ovdje ima svoj konak i koji uskoro odlazi u Osijek, da odete s njim ti i Milica kao njegovi radnici.“ Glas mu se gubio....

„Posljednja relikvija našeg naroda ne može ostati ovdje, jer ju više nitko neće čuvati srcem. Za tebe znam da ćeš ju čuvati srcem i dušom, a ta je obrana snažnija od svakog mača. Zato ćeš ovu ikonu ponijeti sa sobom i obećaj mi da ćeš je, kad dođe trenutak tvoje smrti, opet predati nekome dostojnom kao što je ja sada predajem tebi.“

A onda kao da mu je glas opet dobio nekadašnju snagu te nastavi: „Čuvat ćeš je u tajnosti i nositi sa sobom kud god da kreneš. Možda ćeš i ti imati tu sreću da je vratiš tamo odakle je potekla, ali ako budeš radio kako te molim, čak i ako ti ne budeš taj koji će ju vratiti, budi onaj koji će se pobrinuti da se opet prenese u prave ruke. Vjeruj, doći će dan kada će se naš narod opet pred njom moliti. Idi, spremi je da nitko ne nasluti što nosiš. Idi i nek te Bog čuva na tvome putu.“

Pavle je pogledao u oca Alekseja. Znao je da su riječi suvišne. Stisnuo je njegovu suhu ruku i zadržao je u svojoj par trenutaka. Tim stiskom dao je do znanja ocu Alekseju da će biti baš onako kako se nadao i da može miran pred Božje lice. Drhteći je spremio ikonu i krenuo prema vratima. Okrenuo se još jednom.
Otac Aleksej mirno je gledao svijet koji napušta. Soba se doimala sve manjom i manjom, a miris tamjana sve snažnijim. I otac Aleksej zakoračio je u drugi svijet.

***

Ovaj put nisu hodali, nego su se vozili u kolima. On, Milica, dijete u njezinoj utrobi, ikona Bogorodice i Jusuf.

Taj veliki musliman odmah ga je osvojio veličinom svog tijela i srca. Osjetio je kako će mu on biti gospodar, ali i brat kojeg nije imao. Što je za prijateljstvo jedna vjera? Može li se bilo koja razlika između ljudi ispriječiti čistoći njihovih srca? Smiju li ova ikona koju nosi i Kuran u Jusufovim rukama stati na put jednog prijateljstva? Treba li njegova gorka sudbina zatvoriti njegovo srce prema narodu koji ga je pokorio?

Musliman ga je doveo, musliman ga i vraća. Ide istim putem kojim je i došao. Neće se vratiti u svoj rodni grad, ali bit će blizu....

Uhvatio je Milicu za ruku i pogledao je. Nije bila ni nalik onoj izmučenoj djevojčici koja je plačući posrtala na ovoj istoj cesti. Lice joj je sijalo od radosti majčinstva. Pomislio je na blaga koja nose i osjetio ponos i brigu u isti čas. Njegovu brigu odagnao je Jusufov gromki smijeh i odjednom je začuo neki strani zvuk koji ga je začudio.

Prvi put nakon deset godina i on se smijao.

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?

5 November, 18:07

Виолета

Изванредан садржај и занимљиво приповедање! Драгоцене су овакве књиге.

Да ли је роман већ објављен? Ако јесте, ко је издавач и где се може набавити?

9 November, 09:39

Botoks&Kuvacha

Hvala Vam Komentaru, draga Violeta. Trenutno knjigu možete naručiti samo na način opisan u linku dole, ali ako nam ostavite Vaš kontakt, pokušaćemo nešto uraditi za Vas pošto petpostavljamo da ste iz Srbije, pa Vam ovo neće biti izvodljivo.
https://www.knjizaranova.hr/index.php/turski-most/

11 November, 18:58

MIRJANA

predivno oduzima dah...

13 November, 12:09

Suzana

Pricu sam slucajno pronasla sinoc, i nisam prestala da je citam. Tako je divno istinita i nosi odgovore na pitanje o ljudima, veri , ljudskosti, pravdi i nepravdi ovde na balkanu. "Da li bogovi dele ljude onako kako ljudi dele bogove "...Bogovi su nam dali zivote, koje mi sami ne umemo da cenimo. Svo postovanje spisateljici.

15 November, 11:39

Botoks&Kuvacha

Draga Suzana, hvala vam u ime autorke, ceo roman će biti objavljen na blogu, pratite nas i ovde i na fejsbuku, a ko je u Hrvatskoj ili ima nekoga tamo moze ga poručiti preko ovog linka https://www.knjizaranova.hr/index.php/turski-most/



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž