Menu
Roman Turski most - ČETVRTO POGLAVLJE: Nikola
Share on Viber

Roman Turski most - ČETVRTO POGLAVLJE: Nikola

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Darda, listopad 1566.


„Sultan Sulejman je umro! Sultan Sulejman je umroooo! Sultan…mrtaaaaaav!“ Nikola je izašao ispred konaka i vidio kako vojnici izlaze iz utvrde, a stanovnici trče i prilaze jedni drugima, a onda se opet uznemireno raspršuju kao životinje pred podrhtavanje tla. Jusuf je izletio kroz vrata i svojom veličinom gotovo srušio Nikolu. „Oprostite Jusufe“, rekao je sklanjajući se. Jusuf ga je okrznuo pogledom i Nikolu je iznenadio očaj koji je izbijao iz njegovih inače veselih očiju. Da, smrt jednog tako velikog vladara morala je biti tragedija za njegov narod i znao je da ga je Jusuf volio kao i svi Turci. Oprostio mu je čak i ubojstvo princa Mustafe koje mu je nekoć jako zamjerio. Sjetio se kako je Jusuf razgovarao s njegovim ocem tiho, da ih nitko ne čuje. “Koje carstvo, koja zadaća i koji grijeh može opravdati krv sina na očevim rukama?” a otac je rekao “Nikad ne znamo što nam život može donijeti.” i obojica bi odmahivali glavom. Sad vidi kako Jusuf od očaja ne osjeća ni teret svoga tijela pa umjesto da se kreće s noge na nogu kao inače, sada trči i neutješan plače s ostalima, u nevjerici dižući ruke prema nebu.

Otac je izašao iz konaka i stao pored Nikole te mu rekao: „Vidiš sine, ovako se oplakuje veliki vladar. Ovako je nekada i moj otac oplakivao junake našeg naroda.“ Nikola je vratio pogled na Turke koji su zapomagali te osjeti tugu i nemir. Nije mogao, a da se ne upita što će budućnost sada donijeti. Sultan Sulejman bio je i njegov vladar ili, bolje rečeno, i on je bio podanik Osmanskog carstva. Što će za njega, kršćanina, značiti smrt njegovog vladara, kojega on kao Turci ne može nazvati i svojim ocem. Hoće li mu biti bolje? Gore? Hoće li sada Hrvati i Srbi dobiti snagu da istjeraju tuđina sa svoje zemlje? Priželjkuje li on, Nikola, da se to dogodi? Želi li on, Nikola, da njegovi prijatelji, stanovnici ove palanke i ovoga grada, koji je i njihov dom, moraju otići? Želi li on, Nikola, da Jusuf, koji mu je drugi otac, pogine pod kopitima hajdučkih konja i da se konak zapali? A opet, može li on, Nikola, do kraja šepati kroz svoj život pognute glave kao i njegov otac? Otac se pomirio s tim da vrijedi manje. U Nikoli se sve protiv toga bunilo.

Jusuf je doteturao do oca i rekao: „Pavle…“ Otac mu je prišao, a Jusuf je pao na njegove ruke dok mu se tijelo treslo od jecaja. I Nikola im pozavidi na prijateljstvu.

***

Otkad zna za sebe, Nikola je živio u Osijeku. Otkad zna za sebe, živio je u Osijeku kao kršćanin. Kao pripadnik jednog naroda koji je izgubio svoju državu. Kao pripadnik jedne obitelji koja održava vjeru svojih otaca. Ta ga pripadnost nije činila mirnim. Ne, ta pripadnost i u takvim okolnostima, u njemu je stvorila borbu i nemir koji ga je poražavao i sprječavao mu da spozna bit svoga bića. Odrastao je trčeći po ulicama osječke palanke igrajući se s kršćanskom i muslimanskom djecom. Odrastao je uz zvukove mujezina koji poziva na molitvu, uz obrise džamija i minareta u sumrak, uz mirise pečene ovčetine i baklave za kurbanbajram, uz selamalejkum i alejkumselam, uz priče o proroku Muhamedu, uz Kurane sa pozlaćenim koricama, uz karavane prepune mirisa začina koji dolaze iz Istanbula, uz gizdave kaftane aga, uz dolaske i odlaske silne turske vojske, uz sjaj jednog velikog carstva. Sjaj uz koji je živio, ali u kojemu on sam nije mogao zasjati.

Kao mali dječak, često je maštao o tome kako ga janjičari odvode i kako se vraća u Osijek kao veliki vezir i svi oni koji ga do tada nisu primjećivali i za koje je bio samo jedan nevjernik, sada padaju pred njim ljubeći mu ruke nakićene zlatnim pečatnjacima koje mu je poklonio sam sultan Sulejman. Zamišljao je kako ulazi u osječku varoš, u kojoj on kao nevjernik nije mogao živjeti i kako obilazi tekije i medrese i kako učeno raspravlja s učiteljima i dervišima o islamskom učenju, o politici i historiji, a oni se dive znanju koje pokazuje. Zamišljao je kako dolazi do oca i majke i preuzima konak i poklanja im ga da ga sami vode i kako pritom čuje ljude kako šapuću: „To je Pavlov sin…kako ponosan mora biti Pavle kad mu je sin veliki vezir…“ Plovio je tako u maštarijama dok ne bi zamislio svoga oca i majku kako krše ruke dok ga janjičari odvode, a zatim bi ga obuzeli strah i sram što priziva bolnu sudbinu sebi i svojim roditeljima te bi zaspao u suzama.

A onda su jednog dana Osijekom stvarno prošli janjičari koji su prethodno u Bosni prikupljali danak u krvi. Nikola je tada bio trinaest godina, britkog uma, zdravog tijela i nekog buntovnog držanja koje nije dozvoljavalo da se utopi u gomili. Janjičar je odsjeo u konaku i, primijetivši Nikolu, pitao Jusufa tko je on. Jusuf mu je odgovorio, a Nikolu je zahvatio dobro poznati osjećaj pomiješanog uzbuđenja i straha. Taj dan vidio je Jusufa kako odvodi oca na stranu i nešto mu govori te kako je očevo lice problijedilo i skamenilo se. Taj isti dan, otac ga je poveo sa sobom po robu za konak. Taj isti dan, ocu je iz ruku ispao teški komad željeza ravno na Nikolinu nogu. Taj isti dan, svi su osjećaji pomiješanog straha i ushićenja nestali. Taj isti dan, Nikola je u snovima prestao biti veliki vezir.

Nikad neće ući u osječku varoš, nikad se age neće razmicati s poštovanjem kad on ulazi u džamiju. Nikad neće svoj gladni um nahraniti svjetskim znanjima. Nikad neće otkupiti konak za svoje roditelje. Nikad neće biti velik. Taj isti dan odredio je Nikolinu sudbinu šepavog nevjernika.

***

Kad nije maštao o tome da postane musliman, Nikola je maštao o tome da bude hajduk. „Ako sam već kršćanin, onda nije u redu da prihvaćam muku svoga naroda“, mislio je. Snove o tome da postane veliki vezir nije mogao podijeliti s ocem jer je otac bio čvrst u tome da sačuvaju svoju vjeru i znao je da nikada ne bi prihvatio njegov prelazak na islam. Prisjetio se tada očevih priča o slavnim vremenima svoga naroda, o bitkama, kraljevima, manastirima te odlučio reći ocu što je odlučio. „Oče,“ rekao je jednu večer, „odlučio sam da ću otići iz Osijeka i pridružiti se hajducima.“ U njegovim venama tekao je bunt njegovih predaka koju je njegova mladost dodatno raspirivala i tjerala da djeluje. Tjerala ga je da se konačno odredi, da zna tko je i što je, da zna koju borbu i za što vodi, da zna za što živi. Otac ga je tada postavio pred sebe i rekao mu: „Sine, tvoja sudbina nije da očuvaš našu vjeru mačem, nego srcem. Tvoja sudbina nisu smaknute turske glave i zgarišta. Tvoja sudbina nije da pronosiš slavu svog boga na način da ubijaš one koji vjeruju u drugoga. Tvoje ruke ne smije uprljati ničija krv jer krv na rukama znači ožiljak na srcu onoga tko ima savjesti. U tebi teče krv naših predaka, ratnika koji su ginuli spašavajući svoju zemlju i kad vidim da je tako, to me ispunjava ponosom. Ali, u vremenu u kojem živimo naš bližnji nije samo kršćanin, naš bližnji je i musliman. Bi li mogao i dalje nazvati sebe čovjekom, ako bi znao da bi Jusuf nastradao od jednog tvog juriša? Bi li mogao i dalje nazvati sebe muškarcem ako bi pod kopitima tvoga konja stradavala muslimanska djeca? Misliš li da bi ti kao pojedinac mogao spriječiti nepravdu, ukoliko bi riješio boriti se mačem? Misliš li da se ratom može osigurati mir u sebi?“

Nikola je slušao i shvaćao o čemu otac govori, ali mu to nije pomagalo da nađe svrhu svoga postojanja. Pronašao ju je tek kad je prvi put usnama dotaknuo crveni ožiljak na Marijinom licu.

***

Bilo je to tek dan nakon što je sultan Sulejman prešao most uz zvuke topovskih udara. Pred konakom se pojavila jedna djevojka s kapuljačom duboko navučenom na glavu i pokrivenim licem. Nikola je vezivao konja za ogradu pored konaka i primijetio kako djevojka prilazi ocu i otvara pred njim dlan, a otac je žurno uvodi u kuću. Pitao se tko je ta djevojka. Učinilo mu se da je čuo kako traži konak i posao i odjednom ga to ispuni nekim čudnim uzbuđenjem. Nikola se mogao oženiti, ali nije htio. Nije htio imati dijete ni voljeti ženu. Nije htio vezati ničiju sudbinu uz svoju šepavu nogu. Nije htio da njegova djeca trče ulicama mahale i čeznutljivo gledaju u varoš. Nosio je svoju vjeru srcem kako je otac od njega očekivao i puštao da život pored njega prolazi. Bar je bilo tako dok ju nije ugledao. A tada je htio sve.

Sjedila je u njihovoj maloj sobici, pogurena nad zdjelom juhe, a njena se kosa rasipala i obasjavala mu lice. U tu kosu zapleli su se svi njegovi prošli strahovi, svi očaji, sve nedoumice i nemiri i odjednom je osjetio kako okupani suncem njenih vlasi, blijede i nestaju. Prošlo je par dana, a ona je i dalje živjela s njima u konaku i spavala u maloj sobici pored njihove. Nikola je svaku noć zamišljao kako diše, kako joj trepavice drhte od snova na zaklopljenim očima, a kosa stvara svileni pokrivač preko grube slamarice. Želio je osjetiti tu svilu njenog lika na svojoj koži. Želio je upiti u sebe tugu koju je pokušavala sakriti, obujmiti rukama njeno krhko tijelo i biti. Jednostavno, biti.

Otac se trudio zaštiti ju. Nikola je primijetio da ju skriva od pogleda putnika i karavana, ali je slutio da mu to neće uspjeti. Njena ljepota bila je zasljepljujuća. Peti dan nakon što je došla, jedan je aga prolazio pored konaka upravo kad je Marija unosila pitku vodu i zastao. Ona je brzo ušla u kuću, a Pavle je stao pred agu i rekao: „Aga selamalejkum!“ „Alejkumselam!“ odvratio je aga. „Kojim dobrom aga? Možemo li pomoći? Ako vam treba konak, ima jedan u turskoj mahali, a ima i u varoši.“ „Da, trebat će mi konak, ali zanima me i tko je gospa koja je upravo prošla s krčagom u rukama?“ „Ah, mislite na moju snahu.“ Nikoli je na ove očeve riječi srce ubrzano zakucalo, a agino je zanimanje splasnulo. Pogledao je Nikolu i uočivši da šepa, začuđeno podigao obrve i rekao: „Uputite me prema konaku u varoši.“

***

Tu je večer otac sjeo za stol s Nikolom i majkom i pozvao Mariju. „Dijete“, rekao je teškim uzdahom. „Danas se jedan aga raspitivao za tebe. Dogodilo se ono čega sam se pribojavao, a to je da ću te teško zaštiti jer je tvoja ljepota ta koja ne dozvoljava da prođeš neopažena. Danas sam rekao da si moja snaha. Ali, što ću reći sutra?“ „Recite i sutra da sam vaša snaha!“ odgovori mu Marija. Nikola je izgubio dah. „Učinit ću sve što od mene zatražite! Molim vas!“ zavapila je. „Čak i da zaista budeš moja snaha“, nastavio je otac još težim glasom, „tvoja će ljepota uvijek izazivati radoznalost. Ja sam samo kršćanin u ovoj mahali. Nemoćan da se suprotstavim, nemoćan da te zaštitim.“ Marija je naglo ustala i u njenoj je ruci bljesnuo nož. Nož koji je ona prislonila na svoje lice. Nož čijim je rezom mijenjala svoju sudbinu bludnice. Ubice. Nož koji joj je donio oslobođenje od strahova i koji ju je kaznio za ono što je učinila. Na njenom bijelom licu bezglasno je plakala jedna razjapljena rana kad se Marija okrenula prema Nikoli i rekla: „Nadam se da ćeš me i dalje htjeti.“

***

Nakon toga, Nikola je sjedio u kuhinji konaka drhteći. Otac je s Marijom otišao u njenu sobicu. Nikola je kroz odškrinuta vrata gledao Mariju kako plače i oca kako je tješi. Vidio je kako je Marija ustala i ocu u ruke stavila kesu koju je odvezala sa struka, nešto mu govoreći. Otac je slušao, a onda joj je prišao i spustio svoju tešku ruku na njenu kosu. Marija je odjednom bila mirna. Kad su došli u njihov novi dom u Dardi, on šepajući, a ona sa znakom svoje duševne patnje urezanim na licu, izgledali su kao anđeli čija krila se iza njih vuku slomljena. Tu noć, udahnuo je mošus njenog tijela i pokrio se njenom kosom s namjerom da se nikad ne probudi.

***

Sultan Sulejman...sultan Sulejman!“ odzvanjalo je Dardom dok je kroz nju prolazila tužna povorka na čelu koje je bio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović.

Sultanovo tijelo bilo je prekriveno crnim pokrovom s carskom tugrom i zračilo je veličanstvenošću i u smrti. Do prije mjesec dana, prolazio je kroz ovu palanku preko mosta kojeg je sagradio u još jedan veliki boj za svoje carstvo. A sada se preko tog istog mosta vraća i na usne koje su mu do prije mjesec dana klicale, utiskuje žalobne uzdahe. Pavle, Nikola, Milica i Jusuf stajali su i ispraćali povorku kad je Nikola primijetio da nema Marije. Otišao je u konak po nju i vidio je kako sjedi i drhti. „Marija, moramo van ispratiti sultana Sulejmana“, rekao je. Drhteći i dalje, ustala je i krenula van pridržavajući se za Nikolu. Povorka je prošla, a Marija je izgubivši svijest, skliznula s Nikolinih ruku. Sedam mjeseci nakon toga, rodilo im se prvo dijete.

Nazvali su je Zora.

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?

11 November, 15:00

Bulovicmilan

Prelepo.....

11 November, 19:00

mirjana

prelepo

12 November, 10:47

Vahida

Divno, mudro i nježno. Dok sam čitala, pomislila da je pisac žena. Samo žensko može surovosti prikazati nekom opravdavajućom crtom iz uglova 'obje strane'. Čestitke!

12 November, 21:13

Lila

fascinantno, predivno, hoću cijeli roman

12 November, 21:53

Svetlana

Predivno, svaka cast!

13 November, 12:57

Botoks&Kuvacha

hvala vam u ime autorke, ceo roman će biti objavljen na blogu, pratite nas i ovde i na fejsbuku, a ko je u Hrvatskoj ili ima nekoga tamo moze ga poručiti preko ovog linka https://www.knjizaranova.hr/index.php/turski-most/



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž