Menu
Roman Turski most - PETO POGLAVLJE: Zora
Share on Viber

Roman Turski most - PETO POGLAVLJE: Zora

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Darda, kolovoz 1599.

 

Skupila ih je sve na jedno mjesto i zatvorila tako da ne mogu pobjeći. Uzela je prvo pile. Perje je letjelo, a pile se otimalo mašući krilima. Krc! Krc! Čulo se kad mu je zakrenula vratom i sve je ubrzo bilo gotovo. Tijelo pileta stavila je pored panja. Uzela je u ruke malu sjekiru, stavila pile na panj i odsjekla mu glavu. Potom je uzela drugo i ponovila postupak. Kako je radila, tako se povećavao broj obezglavljenih tjelesa
koja su čekala da ispune svoju sudbinu jednog obroka. Krenula je po vrelu vodu. Uranjala ih je jedno po jedno. Za ruke joj se lijepila krv i perje dok ih je čistila. Potom ih je rasporila i izvadila im utrobu, sve uredno očistila. Odvojila noge. U jednu je posudu stavila iznutrice, a u drugu meso. Bit će dovoljno.

Večeras dolazi karavana iz Istanbula, a ona se mora potruditi da večera bude na stolu. Ustala je i rukama očistila odjeću. Mrlje od krvi i dalje su bile vidljive i shvatila je da će se morati presvući da ne dočeka karavanu kako ne dolikuje. Još mora pokupiti glave. Tup! Tup! Unatoč tome što je u posudi očupano perje služilo kao podloga, čulo se kako glave padaju jedna na drugu. Tup, tup! Pokupila je sve glave. Možda je mogla i njih iskoristiti u jelu? Ma ne, odmahnula je glavom i krenula ih baciti. Glave su se kotrljale dok ih je izbacivala u rupu. Uskoro će naići psi i mačke, možda će njima poslužiti kao večera. Pogled joj padne na jednu glavu. Slijepljene oči i poluotvoren kljun iz kojeg se izlijeva tišina. I bi joj mučno.

***

Nije bilo tako davno kad je Zora izgubila roditelje. Zapravo, izgubila je sve, osim kćeri. Izgubila je djeda, baku, Jusufa, mamu i tatu. Muža i sina. U noćima kad se spremala na počinak često se pitala stavlja li Bog pred nju onoliko koliko može podnijeti ili Boga uopće ni nema pa patnja koju osjeća jednostavno dolazi s postojanjem i nije različita od one koju doživljava svako živo biće. Po čemu je čovjek poseban? Po čemu se ljudska odsječena glava razlikuje od glave koja visi pred kasapnicom kao znak da je na prodaju svježe meso? Možda samo po tome što se u vremenu u kojem živi, ljudskom životu pridaje još manje važnosti nego životinjskom. Ili su možda obezglavljena i probodena ljudska tijela hrana bogovima za koje su ubijani? Možda neka nevidljiva ruka odozgor gospodari njihovim životima i odlučuje o sudbini glava sa slijepljenim očima i ugaslim krikom na usnama? Možda su i oni žrtvovani, samo što se netko hrani njihovim dušama umjesto tijelima? Možda...

Ne, Zora nije voljela misli koje bi ju obuzimale. Nije voljela kad ju napusti vjera u Boga. Osjećala se dovoljno samom kad je uvečer lijegala u praznu postelju. Nitko pored nje nije disao, nije bilo nikoga da ju zagrli i nikoga da ju okupira zemaljskim brigama i veseljem. I to malo vremena koje joj je ostajalo nakon napornog dana, uvijek ju je iznova podsjećalo na prazninu koja je gutala njenu životnu radost. Ali, onda bi se vjera ponovno vratila, ispunila joj biće i bilo joj je lakše. Sjetila bi se tajne za koju je odgovorna i koja leži zakopana pod orahom konaka u Dardi i to je davalo smisao njenom životu. To, i život njene kćeri Petre. I život njenog sina Petra, koji je se odrekao jer je nevjernica.

***

Zora se često prisjećala svog djetinjstva koje je bilo bezbrižno. Živjela je u kući pored konaka u Dardi s mamom, tatom, bakom i djedom. U konak su dolazili putnici namjernici i kako je ona rasla, tako je i konak rastao i prerastao u karavansaraj. Sva trgovina između Budima i Istanbula išla je preko Sulejmanovog mosta i njihov karavan-saraj bio je omiljeno mjesto s darđanske strane mosta za trgovce i putnike željne
odmora. Izgradili su štale za konje i karavane deva, nudili su prenoćište i hranu, a u ograđenom dvorištu bila je česma i orah koji je ljeti pružao hlad. Odrastala je slušajući različite jezike koji su se miješali i pretvarali u jedan zvuk uz koji bi kao dijete zaspala. Mama i baka bi je preko dana zaposlile da čisti dvorište i pazi na životinje. Igrala se s turskom i kršćanskom djecom na darđanskim kanalima i močvarama, pravili su košare od pruća i hvatali ribe te trčali kroz polja pšenice. Zimi bi se šćućurila uz djeda i slušala kako on, tata i Jusuf pričaju, a njihovi je glasovi miluju svojom ljubavlju.

Bila je jedino dijete i jedino unuče. Imala je sve ono što djetetu treba – ljubav, pažnju i život zaštićen od svake patnje. Često se poslije u kasnijim danima svoga života vraćala na taj osjećaj i trudila se ostati u njemu dok god ju svakodnevica ne bi razbudila. Prvo je otišao Jusuf. Sjetila se njegovog gromoglasnog smijeha i ogromnog trbuha koji je pod dolamom izgledao kao devina grba i koji bi se ritmično treskao kako se Jusuf smijao. Sjetila se njegove velike ruke kako ju gladi po kosi i slatkiša koje bi joj donosio s osječkog sajma. Jusuf je u svome životu uradio sve što dobar musliman treba i ostalo mu je još samo da ode na hadž u Meku. Sjetila se kako mu je djed Pavle pomagao u pripremama pun neke zabrinutosti pomiješane sa srećom jer mu prijatelj ide na važan put svog života. Sjetila se bake Milice kako mu u komad platna mota njegovu omiljenu pogaču i mame i tate kako ga ispraćaju do mosta dok odlazi s velikim karavanom praćen mirisima začina i vlažne dlake karavanskih životinja.

Čuli su da se njegovo veliko tijelo samo odjednom srušilo u prašinu Svete zemlje i da su ga tamo u blizini i sahranili. Sjećala se muka i tišine koja je danima vladala u njihovoj kući i ljudi koji su svraćali u njegov konak govoreći ispod glasa o tome kako je bio velik dušom jednako toliko koliko je bio velik i tijelom. Mjesto njegovog smijeha zamijenila je tišina koja je zlokobno najavila kraj njene bezbrižnosti.

Iza Jusufa otišla je baka. Ona se sasušila i umrla jednako tiho kao što je i postojala. Nenametljivo, nježno, ne ostavljajući iza sebe krikove, već tupu bol. Gledala je djeda kako se sa svakom novom boli sve više savija i kako zamišljen sjedi pod orahom konaka, krišom plačući.

***

Karavan saraj je preuzeo Sinan, sin Abdullahov iz Šapca koji je bio nadzornik Sulejmanovog mosta i koji je volio Jusufa ostavivši njenoj obitelji da ga i dalje vodi onako kako bi i Jusuf to želio. Zora je nastavila živjeti uz djeda, mamu i tatu, dok se nije udala za Matiju, dječaka s kojim je odrasla. Rodila je Petra, a godinu dana nakon toga očekivala je drugo dijete, Petru. I baš kad se činilo da će dječji smijeh dati boju zvukovima njihove kuće, Matija je umro od upale pluća. Postala je udovica, a da nije dovoljno osjetila usne svoga muža ni titraje njegovih prstiju nad svojom kožom. Čak nedovoljno ni da si dozove njegov miris dok je u suzama uspavljivala njihovu malu djecu. Njegova ih je smrt sve zatekla. U vremenu kad se gine od sablje, lako se podcijene drugi neprijatelji čovjekovu životu.

Prošle su godine i njena su djeca živjela onako kako je nekad živjela i ona, u bezbrižnom odrastanju, skrivajući se među močvarne trske i lopoče. Petra je bila ljepotica kao i njena baka. Imala je plavu dugu kosu u kojoj je sunce zrcalilo svoj sjaj i plave oči oivičene gustim trepavicama. Petar je bio tamnoput kao i Zora, lagano uvučene brade i oštrog, pomalo savinutog nosa koji mu je davao izgled odraslog čovjeka iako je bio dijete. Bili su odgajani kao kršćani. Pavle bi im pričao o progonu njegovog naroda iz Beograda u Istanbul, Nikola o dvojbama u svom odrastanju, a Marija se nadovezivala s pričama o svetkovinama u njenom selu. Učeni su da vjeru treba održati kao što im je govorio i djed: „Tko izgubi svijest o svom porijeklu, izgubi i sebe.“ „Vlasti se izmjenjuju, granice se pomjeraju, brišu i ponovo nastaju“, govorio bi, „i ako biste pratili te promjene, danas biste bili jedno, a sutra drugo. U čemu biste onda našli temelj za ono što tek trebate postati?“

Petar je slušao, ali ništa od toga nije čuo. U njegovim ušima odzvanjao je poziv mujezina na molitvu, a u njegovim zjenicama zrcalili su se minareti i džamije.

***

Kad je Petar pobjegao za turskom vojskom koja se vraćala sa zimovanja iz Osijeka, za njim su krenuli Nikola i Marija. Zora je ostala s djedom i Petrom, gušeći suze u jastuku u koji je nekoć plakala za mužem i na koji je stavljala Petrovu glavu kad im je pjevala uspavanke. Ovaj ju je put svu obuzeo miris. Miris njenog djeteta koje je
pobjeglo od nje. Koje je pobjeglo od svoje prošlosti. I od svoje budućnosti. Miris za kojim će jednog dana otrčati u materinjoj boli. Miris koji je izašao iz njene utrobe i koji se zauvijek obavio oko njenog srca.

***

Majku je otac unio u kuću na rukama. Gledala je kako se njena još živa kosa provlači kroz očeve prste dok ju je polijegao na samrtničku postelju. Umrla je ne znajući da smrt dolazi. Umrla je slijedeći svoga unuka da ga vrati s puta kojim je pošao. Kad su prešli most i izašli iz Osijeka, naišli su na hajdučku zasjedu. Konj se propeo i kola u kojima su se vozili, prevrnula su se, a majčino je krhko tijelo poletjelo. Otac je rekao: „Na trenutak je izgledalo kao da će moja Marija uhvatiti oblak i na njemu odlepršati. A onda je pala. Ležala je na leđima otvorenih ruku, koljena blago savinutih, s malim trakom krvi koji je klizio niz njene usne kao da će je razapetu uskoro podići i dozvoliti joj da svojom smrti otkupi i naše grijehe.“ Zoru je boljela svaka stvar njene majke na koju bi naišla tih dana. Njena marama, njena klupica u dvorištu pored česme, njene haljine, njen čajnik, vlasi njene kose na postelji. Utroba joj se kidala od boli za njom i za sinom i trebale su joj ruke njene mame da ju utješe. Zagrlila bi Petru i trudila se biti jaka za oca.

Ljubav njene majke i njenog oca bila je posebna, a za Zoru je njihov brak bio mjerilo za sve ljudske odnose. Voljeli su se kao najbolji prijatelji. Otac je majku volio onako kako bi svaki muškarac trebao voljeti ženu. S povjerenjem, odanošću, zaštitnički. Štitio ju je od svake vanjske nedaće, ali najvažnije od svega, štitio ju je i od samog sebe. Nije si dozvolio da ju povrijedi ni u ljutnji. Prihvatio ju je onakvu kakva je bila i volio je njene mane jednako kao i vrline. Znao je da štiteći svoju ženu, štiti i temelj svog života. Majka je tu ljubav prihvaćala i voljela ga je još više svaki put kad bi shvatila da je on u razmiricama radije pobjeđivao samog sebe nego da pobijedi nju.

Otac je bio u nekom čudnom raspoloženju nakon smrti majke. Nije plakao, nije očajavao. Kao da se pozdravljao sa zemaljskim životom i kao da ga je to radovalo. A onda je naglo postao ogorčen. Prisjetila se kad se djed ponovno usudio spomenuti kako bi trebali potražiti Petra i kako mu je tata tada grubo rekao: „Trebao si i njemu baciti komad željeza na nogu pa ne bi otišao!“ Djed je pognuo glavu i Petar se više nije spominjao. Njegova nepromišljenost odnijela je život njegove bake i to mu se teško moglo oprostiti.

***

Nikola je postao neraspoložen prema svima. Čovjek koji je donedavno disao čistom ljubavlju, sada je postao osjetljiv na svaku riječ i svakome se uspio zamjeriti. Kad su u Slavoniji i Banatu počeli ustanci potlačene raje, spakirao je svoje stvari i rekao djedu da se odlazi boriti. Pavle je znao da ga ovaj put ničim neće moći zaustaviti i da je borba koju njegov sin ide voditi, ona sa samim sobom. Sjećala se kako ju je na rastanku zagrlio i kako je plakao u Petrinu kosu. „Želim bar umrijeti kao junak kad već tako nisam živio“, rekao je. I pustili su ga da ode.

***

Zora je ostala sama s Petrom i s djedom. Morali su od svih kriti kamo je Nikola otišao jer je glava padala i za manje stvari. Borbe Hrvata i Srba s Turcima oko svakog pedlja zemlje opet su započele. Osvajali su se gradovi, odvodilo se ljude, ubijalo uhode. Zahvaljujući djedovoj mirnoći i mudrosti, uspjeli su ostati nedirnuti. Djed se sve više smanjivao i uskoro je hodao potpuno poguren, oslanjajući se na štap. A onda im je došla vijest od pravoslavnog vladike koji je izbjegao iz požeškog sandžaka da je Nikola poginuo u borbama u Banatu.

Nedugo nakon toga, uslijedila je i zadnja bol koju je djed doživio. Bilo je to u proljeće 1594. godine. Oko karavan-saraja već su se zametali plodovi na procvalim trešnjama, trava je disala i sva priroda u močvari je brujala. Petra je izrastala u prekrasnu djevojku i o njenoj ljepoti već se pričalo, a Zora je usmjerila svoju svakodnevicu na brigu o njoj i djedu.

Bilo je kasno poslijepodne i odmarali su se pod orahom karavan-saraja. Zadnja  karavana je otišla preko mosta za Budim. Bilo je tiho, a paučina večeri polako se spuštala na dvorište. Odjednom su čuli rzanje konja i nedugo nakon toga, u dvorište je ušao djedov prijatelj iz Baranje. „Pavle, Pavle.“, govorio je i krenuo prema djedu drhtavim korakom. „Uđimo negdje gdje nas nitko neće vidjeti ni čuti. Jao Pavle!“

Zora je uzdrhtala od očekivanja loše vijesti i tražila odgovor na došljakovom licu. Otišli su u njihovu kuću i zatvorili vrata. Došljak je stajao i bilo je očito da ga strah i očaj sprječavaju da sjedne. Kretao se po sobi govoreći: „Pavle, moj Pavle, što su nam napravili? O Bože, što su nam napravili?“ Suze su nekontrolirano tekle niz njegovo lice. „Govori! Što se dogodilo?“ rekao je djed. „Sveti Sava! Ah…Turci...otišli su u Mileševo...uzeli su mošti svetog Save! Sinan-paša... naredio je! Spalili su mošti svetog Save na Vračaru! Razbacali su pepeo...da se više nemamo kome moliti!“

Djed se uhvatio za stomak i njegovo se pogureno tijelo presavilo. Zora je osjetila njegovu bol koja je pojačavala njenu. Sjetila se djedovih priča o manastiru Mileševa i o ikoni Bijeli anđeo, o carevima i svetom Savi, prosvjetitelju. Uništili su najveću svetinju djedovog porijekla. U pokušaju da ubiju duh jednog naroda, ubili su još jednom mrtvog čovjeka. I Zora je znala da tu bol djed neće preživjeti.

***

„Dođi dijete“, rekao joj je djed par noći nakon toga. Petra je spavala, a njih dvoje sjedili su pod svjetlom svijeće. Počeo joj je pričati o svom putu iz Istanbula u Osijek i o ikoni Bogorodice pisane rukom evanđelista Luke. Pričao joj je o njenoj majci, njenim svetinjama, njenoj sudbini i tajni vrećice dukata koji su skupa s ikonom ležali zakopani pod orahom konaka. Zori je svaka rečenica bila bolan rez u srcu. Nevjerica i saznanje o njenom porijeklu pekle su ju pod kožom. Postalo joj je jasno zaštitničko ponašanje djeda prema majci. Očeva bezuvjetna ljubav. Majčine suze kad bi je grlila. Postalo joj je jasno zašto nije imala još braće i sestara. Postalo joj je jasno zašto je djed toliko čuvao svoju vjeru, a ujedno tražio od njih da ne sagriješe prema bratu muslimanu.

Obuhvatila je svu svoju bol koja je došla s tim saznanjima i spremila ju duboko u svoje srce dok ne dođe vrijeme da je s nekim podijeli. Obećala je djedu da su obje tajne sigurne u njenim rukama. Izdahnuo je miran.

***

Zorooo! Zorooo! Čula je kako ju netko doziva i to ju je prenulo iz sna. U kuću je utrčao sluga koji je radio u karavan-saraju u Osijeku. S njim je u sobu ušao i miris paljevine. Izbezumljen izraz na njegovom licu govorio je da se dogodilo nešto strašno. „Zoro, hajduci su napali Osijek! Sve su popalili. Kažu da je Dizdar-aga u bijegu,a da je za njim krenuo Luka Senjčević s hajducima.“ Zora ga više nije slušala. Krenula je iz konaka gologlava, trčeći i posrćući.

Preko mosta su u Dardu iz Osijeka navirali preplašeni Turci, a ona je kao obezglavljena trčala preko hrastovih dasaka prema Osijeku.

Petre...sineee!“

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?

13 November, 22:21

Gordana

oprostite mom neznanju , bila sam uverena da sam pročitala sve , baš sve o turskim vremenima što s episalo na ovim prostorima - nisam bila u pravu :) mnogo mi se dopadaju delovi romana , hvala što objavljujete , Bog Vas blagoslovio ...

15 November, 11:09

Botoks&Kuvacha

hvala vam u ime autorke, ceo roman će biti objavljen na blogu, pratite nas i ovde i na fejsbuku, a ko je u Hrvatskoj ili ima nekoga tamo moze ga poručiti preko ovog linka https://www.knjizaranova.hr/index.php/turski-most/



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž