Menu
Roman Turski most - ŠESTO POGLAVLJE: Ismail
Share on Viber

Roman Turski most - ŠESTO POGLAVLJE: Ismail

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Osijek, ljeto 1606.


Dizdar-aga! Dizdar-aga! Čuo je Ismail glas svog čauša Alije i zvuk njegovih užurbanih koraka koji su ga prenuli iz sna. Ustao je vojničkom brzinom i brzo otvorio vrata svoje spavaonice. Pred njim je zadihan i oznojen stajao čauš Alija izbacujući riječi ispresijecane brzim udasima. „Brzo Dizdar-aga! Opet hajduci napadaju oko Osijeka!“ vikao je Alija. Ismail je skočio po sablju, a kako je noćima spavao obučen da ga ne snađe sudbina prošlog osječkog Dizdar-age kojega su hajduci 1599. iznenadili na spavanju, a poslije nakon gonjenja nabili na kolac, za trenutak je bio spreman za borbu. „Idi i uzbuni sve ostale. Skupit ćemo se u tvrđavi i krećemo“, rekao je Ismail.

Ismail je bio temeljit i oprezan. U borbi za svetu državu nije bilo mjesta propustima. I najmanji ga je propust lako mogao doći glave. Prisjetio se ljeta 1599. Bio je mladi čauš u službi tadašnjeg Dizdar-age. Da nije bilo Dizdar-agine nagle smrti i tadašnjeg Ismailovog junaštva, vjerojatno on sam ne bi tako brzo dobio taj visoki položaj. Tada se zarekao da neće dozvoliti da ikada zaboravi što je i koja je njegova borba. Tog ljeta 1599. g., cijeli je Osijek spavao mirnim snom. Ismail je taj dan obavio svoj posljednji namaz u Kasim-pašinoj džamiji i izlazeći, zadržao se oko nje i divio njenoj kupoli od plavog olova. Ismailu je to bila najdraža džamija u Osijeku. Svijetla, s prelijepim mimberom i mahfilom bila je mjesto na kojemu se najbolje mogao pokloniti Alahu. U vanjskom su predvorju stupovi od bijelog mramora držali šest kupola pokrivenih plavim olovom, a u unutrašnjosti dvorišta ograđenog čvrstim zidom od cigala, četiri velika stabla pružala su hlad za odmor u vrućim ljetnim danima. Uz nju se izdizao visoki minaret kontrastirajući njenoj kupolastoj građi i ističući njenu ljepotu.

Bio je tek mladi čauš, u službi osječkog Dizdar-age i još uvijek je upijao sve što mu je osječka varoš nudila i sve što mu u djetinjstvu nije bilo dostupno. Njegova odluka da prijeđe na islam bila je najbolja odluka koju je donio u svom mladom životu. Otvorila mu je oči i sva znanja islamskog svijeta su mu se razasula pred očima. Shvatio je da je puno toga propustio. Gledao je učenjake kako prelaze preko osječkih trgova i ulaze u mektebe i medrese i na trenutak je požalio što mu je djetinjstvo prošlo u igranju, a ne u učenju. Ali, ionako su mu konj i sablja bili draži prijatelji od knjige, a zvuk topova draži od riječi učenjaka. Postalo mu je dovoljno što mu je janjičar Mehmed dao Kuran i sablju u ruke i rekao: „S Kuranom u jednoj, a sabljom u drugoj ruci može se sasvim dobro boriti za jedinog boga – Alaha.“ Prisjetio se kako je izrekao Šehadu. Nema boga osim Alaha. A Muhamed je njegov poslanik i kako je osjetio mir sa samim sobom. Osjećao se kao da je došao kući, a ne kao da je iz nje pobjegao.

Vraćao se tako iz džamije razmišljajući i nije ni shvatio da je već pristigao u svoju sobicu u osječkoj tvrđavi. Misli su ga zavele i tu večer nije izišao na zidine da kaže laku noć mostu i rijeci, kao što je običavao činiti otkako tu živi. Nema veze, pomislio je, ujutro će mu biti još draže tamo dočekati svanuće. Zaspao je mirno. Tu noć čuo je užurbane korake, krikove i kako netko doziva: „Dizdar-agaaa! Dizdaaaar-agaaaa!“ On je bio Dizdar-agin čauš i na trenutak se zbunio jer obično bi se obratili njemu, a on bi onda otišao po Dizdara. Ustao je žurno i uzeo sablju u ruke. Izišao je na citadelu.

Ono što je vidio ispunilo ga je čuđenjem i bijesom. Hajduci su upali u grad. Gorjele su kuće, a u mraku su se čule sablje i jecaji ljudi koji su pod njima padali. Jezuš! Jezuš! Čuli su se borbeni krikovi onih koji su upali u njegov grad i narušili njegov mirni sklad. Jezuš! Jezuš! Riječi su se lomile u zraku i obavijale trgove i džamije. Isukao je sablju. Prvi hajduk se uspeo na tvrđavu, Ismail je riknuo: „U ime Alaha!“ Njegova je sablja postala sveto oružje. Hajdukova se glava otkotrljala s tvrđave, a tijelo se stropoštalo o njen kamen. Nije se stigao pitati gdje su ostali, gdje je Dizdar-aga, gdje su oni koji su trebali čuvati gradske kapije. Sablje su sijevale u mraku, a kroz slabo osvjetljenje koje su pružale goruće kuće, nizala su se lica nevjernika koje je slao u smrt. Niz ruke mu se cijedila krv, rane su zjapile na njegovim nogama, a zvuk oštrice koja reže njegovu kožu razjarivao ga je.

Što je više tuđe krvi prolio, to je još toliko poželio proliti. Nije znao koliko je dugo trajala njegova obrana tvrđave. Kad su hajduci prestali navirati, spustio se dolje. U varoši su se vojnici još borili i pridružio im se. Hajduci su krenuli van iz grada goneći pred sobom Dizdar-agu koji je u panici bježao da spasi živu glavu. Ismail je preuzeo komandu nad vojskom i čuo je svoj glas kako izvikuje naredbe, kako zapovijeda da se
zatvore vrata varoši, kako rukovodi gašenjem kuća i svojom snagom i prisebnošću, umiruje šokirane stanovnike.

Već je polako počelo svanjivati kad se pred njim kroz mrak koji se dizao da ustupi mjesto svjetlu, pojavila silueta žene. Gologlava, raščupane kose, s licem na kojemu je izraz očaja polako prelazio u izraz olakšanja. Suze su joj tekle niz obraze kad je zakoračila prema njemu. „Petre…“ „Sine...“ „Moje ime nije Petar, nego Ismail.“ „I ja nisam tvoj sin.“

Okrenuo se. Propustio je vidjeti kako je žena iza njega pala na koljena u prašinu. Propustio je vidjeti kako se pridizala teškom mukom svladavajući goruću bol iz svoje utrobe. Propustio je vidjeti kako je teškim korakom izišla iz grada prolazeći pored vojnika i kuća koje su dogorijevale. Propustio je vidjeti kako se vratila hodajući preko mosta preko kojeg je prije samo par sati trčala nošena majčinskom ljubavlju. Propustio je trenutak kad se umorna od tjelesne i duševne boli uvukla u krevet kao ranjena životinja u svoj brlog. Propustio je osjetiti toplinu njene ruke dok previja njegove rane. Propustio je čuti kako mu govori da svaka rana zacijeli, osim one koju nosimo u srcu.

Sve je propustio.


***

„Dizdar-aga!“ Prenuo se od sjećanja kad je ugledao čauša Aliju pored sebe i vojnike koji su poredani u tvrđavi i varoši, čekali njegovu komandu. Nije bilo vremena za gubljenje. Neprijatelj se mora svladati prije nego što se opet ponovi nemili napad kojeg se prisjetio. Podigao je sablju u zrak, zajašio konja i viknuo: „Nevjernici su se opet usudili napasti našu varoš i palanku! Neka njihova  tijela budu hrana vašem maču! Neka njihove odsječene glave budu poruka dušmanu da tako prolazi svatko tko diže ruku na Alahove kalife! Nek Alah vodi vašu ruku i srce ispuni junaštvom!“ Do njega su dopirali glasovi vojske koja priziva ime Alahovo, zveket sablji izvučenih iz korica spremnih da ispune svoju svrhu, a u nosnicama je mogao predosjetiti miris krvi. Izišli su iz varoši nošeni silinom borbenog žara i u palanci navalili na nevjernike.

I Ismail se borio. Njegov mač je uvijek bio prvi i najoštriji, još od onoga dana kad je kao junak naslijedio tadašnjeg Dizdaragu na njegovom položaju. Bio je mlad, ali njegovo junaštvo ga je izdvojilo. Danima se u Osijeku prepričavalo kako su na tvrđavi našli mrtve nevjernike koje je on sam svladao i kako je sačuvao razum kad je Turke, još bunovne od sna, organizirao na obranu. Za tadašnjeg Dizdar-agu, kojega je hajduk Luka Senjčević nabio na kolac, pričali su da je to i zaslužio kad je pokušao pobjeći iz grada umjesto da ga je branio. „Ismail je puno veći Turčin nego što je on to bio“, govorili su, „iako se zna da je sin Abdullahov i on voli Alaha i pokazuje to i molitvom i borbom.“

Ispred Ismaila borila su se dva njegova vojnika kad je odjednom vidio kako prvo pada jedan, a onda i drugi. Upitao se tko li ih je tako brzo svladao i sjašio s konja da kazni nevjernika. Zamahnuo je mačem i ukrstio ga s mačem neprijatelja. Oštrice su udarale jedna u drugu i osjetio je da neprijatelj udara posebnim žarom. „Isuseee!“ kričao je djetinjim glasom. Kad je konačno ranio nevjernika, oštrica je u njega ušla prelako. Kao da je meso koje reže premekano za njegov mač. Ismail je izvadio oštricu i zadao još jedan smrtni udarac. Neprijatelj se prelomio i kako je tijelo padalo, tako se ispod kape promaljala duga kosa. Ismail se nemalo iznenadio kad je vidio da je njegov neprijatelj bila žena. „Kakav je to narod?! Kakav inat u njima živi? Zar i žene sada opasuju sablje? Zašto se toliko bune protiv sultanove svete volje i vlasti? Zašto ne prihvaćaju Alaha kao gospoda?“ Vojska i narod već su slavili pobjedu. Izdao je još posljednje naredbe i povukao se u tvrđavu. Tijelo žene ponovo se ukaže pred njegovim očima i vrati ga sedam godina unazad.


***

Ujahao je tada u dvorište karavan-saraja u crvenoj janjičarskoj uniformi. Darda se nije bila bitno promijenila od dana kad je otišao, samo se promijenio njegov pogled na nju. Više nije bio dječak koji je s čežnjom gledao u darđansku utvrdu. Sada je bio vojnik koji je tu utvrdu došao pregledati s osječkim Dizdar-agom, čiji će čauš uskoro postati. Njegova želja nije bila da se vrati u mjesto iz kojega je potekao, ali janjičarski aga koji je bio odgovoran za njegovo obrazovanje, smatrao je da će najbolje doprinijeti svetoj državi ako se vrati održavati red u mjesto odakle je potekao. Znao je jezik lokalnog stanovništva, znao je kako iskoristiti njihove vrline i svladati njihove mane, znao je kakva je njihova vezanost za vjeru i znao je kakvo je njihovo razmišljanje. Sve što je nekada smatrao svojom slabom stranom, postalo je prednost u njegovom vojničkom pozivu. Sjahao je s konja i pogledom potražio poznata lica. Po dvorištu su se motale sluge i on odluči sjesti pod hlad oraha prije nego li bilo kome pristupi. Zatražio je vode s česme i sluga mu je pruži. Pogled mu odluta na klupicu u dvorištu i prisjeti se kako je na njoj sjedila njegova baka. Slike njegovog djetinjstva su se vraćale. Prisjetio se kako je slušao Mahmuda, djeda njegova prijatelja Murata, kako opisuje gradnju mosta i sultanove dane u Osijeku.

„Sve smo sagradili i most je bio gotov“, govorio je. „Sultan je sjeo u svoju lađu sa zlatnim kljunom, dopremljenu iz Istanbula i obilazio most diveći mu se. U Osijeku su bili rašireni šatori i sva silina vojske stala je na obalu Drave da pozdravi sultana. Svi su klicali: "Živio sultan Sulejman! Živio sultan Sulejman!" a on je pozdravljao vojsku i narod zadovoljan što je most bio tako lijep. Ja sam tada bio skeledžija, ali kad je most sagrađen, dobio sam zadatak da naplaćujem mostarinu. Ispratio sam i sultana Sulejmana na pohod i vidio sam ga ovako kako sada gledam vas. Bio je na konju, ponosan i velik, a na njemu je bio zlatom izvezen kaftan. Na rukama mu se sjajilo carsko prstenje i bilo je vidljivo da takvu veličinu Alah prati na njegovom putu.“

Od takvih slika, Ismailu se budila dječačka mašta i sve priče njegovog djeda o  svetinjama, ikonama i borbama, činile su se nevažnim. Žarko je želio živjeti u vrijeme sultana Sulejmana i da je i on bio musliman. Zamišljao se kako prati sultana u pohodima i kako ga ovaj ogrće kaftanom za iskazano junaštvo. A onda bi došao kući i taj san bi mu silom rasplinuli. Djed, pradjed, majka, baka.

Sjetio se kako mu je pradjed Pavle objašnjavao da je on pripadnik svoga naroda i da treba sačuvati vjeru svojih otaca. Radi čega da je sačuva? On sam živi u vremenu i prostoru gdje vlada islam. Zašto bi njemu bilo zabranjeno da postane pravovjeran? Sjećao se svog djeda Nikole koji se šepajući vukao kroz život i u tome nije vidio ništa junačko. Sjećao se svog pradjeda kako pognute glave „čuva“ vjeru svojih otaca. Ne, ni u tome nije vidio ništa junačko. Trebao mu je uzor. Junak. Velikan. I taj je uzor našao u slici sultana Sulejmana koju je stvorio u svojoj mašti. Odlučio je uzeti sudbinu u svoje ruke i pobjeći s vojskom.

***


„Izvolite aga“, čuo je glas djevojke i okrenuo se. Pored česme stajala je djevojka čija je kosa bila bogata bojom kao polja žita pored kojih je taj dan prošao. „Petra“, rekao je. Djevojka se okrenula i pogledala ga. Izraz prepoznavanja prekrila je sjena koja je prešla preko njenog lica. „Brate!“ Zagrlila ga je i osjetio je njene suze na dlanu kad joj je podigao lice. „Petra! Petra!“ vikala je majka. Petra se odmaknula, a majka je prvo potrčala, a onda zastala i s nevjericom gledala u lice koje je tako dobro poznavala. „Petre!“ „Ne zovem se Petar. Moje ime je Ismail.“ Ne zna što je očekivao. Je li očekivao da će ga s oduševljenjem izljubiti, ponosni što je uspio?

Majka ga je zagrlila, ali odsustvo njenog divljenja i suze na njenom licu koje ga oplakuju umjesto da ga slave, odjednom ga naljute. „Gdje su ostali?“ pitao je. „Uđi u kuću“, rekla je majka. U kući je saznao da je baka poginula na putu kojim su pošli da ga vrate kad je pobjegao. Saznao je da su umrli i djed i pradjed. Nije pitao zašto i kako jer se bojao istine. „To nije moja krivnja. Nisu trebali ići za mnom“, odvratio je. „Sine, nitko nije rekao da je tvoja krivnja“, odgovorila je majka. Pokušao im je objasniti kako je njemu bilo dobro kad je otišao s janjičarima i kako bi i njima bilo bolje da ga slijede u putu pravovjerja. Govorio je kako je Alah velik i kako bi bili blagoslovljeni da ga prihvate. U očima svoje majke i svoje sestre čitao je odbijanje, ali i neko novo prihvaćanje njegovog životnog puta. „Za svaku je majku najvažnije da joj je dijete sretno“, rekla je majka.

Međutim, Ismailu to nije bilo dovoljno. Trebali su prihvatiti to o čemu je govorio. Zašto su tvrdoglavo ustrajali u nečem tako pogrešnom? Zar da njegova majka i sestra ostanu kršćanke? Da ne upoznaju veličinu Boga kao što ju on poznaje? Da ga ta mrlja uvijek prati na njegovom putu? Zar će njemu, jedinom muškarcu u obitelji, pružati otpor u nečem tako važnom? Osjetio je ljutnju prema njima. „Nisam trebao ni dolaziti“, grubo je rekao. Majka je plakala, a sestra joj je brisala suze kad je otišao.


***

Još je razmišljao o ženi koja je stradala od njegovog mača kad se vraćao iz Đakova. Bili su tamo da kazne ustanike. Posmicali su njih pedeset za primjer drugima. Već su se godinama vodile borbe u pograničnim područjima. Gradovi su bili čas u osmanskoj, čas u ustaničkoj vlasti. Smicali su se begovi i odvodila cijela sela kršćanskog stanovništva da se bore uz hajduke. Pitao se hoće li ova zadnja kazna pokazati da je Osmansko Carstvo silno i da je snaga njegovog mača neupitna. Da im se ne vrijedi boriti, već prihvatiti milostivog gospodara. Ništa im nije nedostajalo. Ako su to htjeli, ispovijedali su svoju vjeru, mogli su živjeti po svojim običajima, sam sultan se za to pobrinuo svojim pravednim zakonima. Plaćali su harač, ali plaćali bi ga svakom gospodaru. Čemu, čemu? Opet se pitao i ponovo se sjetio žene kojoj se kosa rasipa dok pada u samrtnom hropcu. „Sama si je kriva“, pomisli i odagna sliku koja ga je progonila. Vratio se u tvrđavu i pao u postelju.

***

Petreeeee! Petreeee! Petreeeeee! Hodao je po mostu i pokušavao razaznati odakle dolazi glas koji ga zove. Petreeeeee! Petreeeeee! Glas je bio sve bliže i sve glasniji. Močvara je isparavala i magla je bila tako gusta da nije mogao ništa vidjeti. Glas je zvučao zlokobno i Ismail osjeti trnce u vratu i hladnu jezu koja osvaja cijelo njegovo tijelo. Peeeeetreeeee! Iz magle su se pomolile dvije figure. Dvije figure žena. Jedna je njegova majka, nosi crninu i vodi drugu ženu u bijelom za ruku. Čuje majčin glas sve bliže. Petree!

Odjednom u magli pred njim izroni poznato lice. Lice njegove bake Marije. Gleda ga optužujuće, a s njenog lica iz ožiljka kapaju krvave suze. Počeo je bježati, ali kamo god da se osvrnuo, bile su tu, za njegovim ramenom, ispunjavajući njegove uši tim zlokobnim glasom i zvukom imena kojeg je mrzio. Petreeeeeee!

***

Probudio se u mračnoj sobi sjedeći na krevetu. Srce mu je ubrzano odzvanjalo u ušima, a noćna košulja bila je natopljena hladnim znojem. Ustao je, obukao se i otišao na tvrđavu dočekati svanuće. Bilo je maglovito jutro i morao je pričekati kako bi ugledao svoj omiljeni prizor. Sa zrakama prvog jutarnjeg sunca, pojavili su se i obrisi mosta. Rijeka je udarala u lađe koje su se ljuljuškale i smirivala Ismaila svojim vječnim zvukom. Blijedili su loši snovi i osjećaj krivnje koji se javio u snu. Ismail se okrenuo. Na drugoj strani, iz sna, protezao se grad. „Ne brinite, uvijek ću vas čuvati“, rekao je.

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?

17 November, 10:47

Branko Biletić

Priča za 10

17 November, 11:45

Josip

Ko razumije shvatit ce !



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž