Menu
Roman Turski most - SEDMO POGLAVLJE: Petra
Share on Viber

Roman Turski most - SEDMO POGLAVLJE: Petra

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Osijek, ljeto 1630.


Petra je uvijek bila uzbuđena kada se u Osijeku održavao sajam. Bila je to prilika da osjeti punoću života u svome gradu. U Osijek su se tada slijevali ljudi iz svih obližnjih sela i gradova, a dolazili su i trgovci iz Perzije, Dubrovnika, Budima i Istanbula nudeći najraznovrsnije proizvode. Od mirišljavih sapuna, prekrasnih perzijskih ćilima, skupih tkanina, dragog kamenja, začina, namještaja, vina, medovine i egzotičnih životinja. Sve što je imalo Osmansko Carstvo, imao je tada i Osijek. Sajam se održavao tri puta godišnje - u proljeće, ljeto i jesen. Već se radovala onom jesenskom kada će doći naranče i zamišljala je kako će te naranče biti prve u životu njene kćeri Jelene. Ta ju pomisao zagolica i osjeti djetinje oduševljenje.

Otkako ima Jelenu, sve je stvari počela promatrati kao da ih vidi prvi put jer ih je gledala kroz oči svoga djeteta. Nadala se da će na sajmu naći nešto što će privući Jeleninu pažnju i ugrijala ju je pomisao na Jelenin smijeh koji ispunjava kuću i kroz svaku poru ulazi u njihova bića. Petra je već jednom, davno prije, bila majka. Ali, to sjećanje na dijete koje je umrlo na njenim rukama dok je još bilo u kolijevci, bilo je prebolno da bi si ga dozvolila. Kad je pokopala svoje dijete, pokopala je s njim i sretni dio sebe i svi dani nakon toga pa do trenutka kad je opet osjetila da bi mogla živjeti, bili su samo buđenje i lijeganje bez smisla. Smijanje bez pravog smijeha, izgovaranje riječi bez značenja, voljenje bez punog srca. Tada nije legla u raku za svojim djetetom samo radi muža i majke. Trebali su jedno drugom da prežive sve što im život donosi, a život vrlo često donese svoj krajnji cilj prebrzo. Tek sada je mogla pričati o Ivanu tako da mu izgovori ime, bez oštre boli i gorčine te biti zahvalna, makar i za to što ih je njegovo kratko postojanje oplemenilo.

Kad je opet zatrudnjela, nakon dugog niza godina, nije znala treba li osjećati tugu ili radost. Poslije je često razmišljala kako je te godine cijeli listopad sjalo sunce i  umjesto da ljeto ustupi mjesto jeseni, priroda je prevarena pa je propupalo cvijeće, a livade su bile prošarane procvalim maslačcima. „Valjda je to isto sunce ugrijalo i mene“, mislila je, „pa je prevarivši jesen mog života, odlučilo da mi pruži još jedno proljeće.“ Strah od toga da će i ona izgubiti svoj pupoljak, kao što je livadsko cvijeće zatrpao snijeg koji je naglo pao i donio zimu, kvario je radost koju je trebala osjećati. Međutim, kad je primila Jelenu na svoje grudi, strah je ustupio mjesto ljubavi i Petra je oživjela.

Često bi se u noćima budila i provjeravala diše li Jelena i znala je da će život svog djeteta čuvati ne samo za svog života, nego i nakon svoje smrti. Takva je bila majčinska ljubav i nijedna sila, pa ni neumitnost smrti, nije ju mogla promijeniti. Danas su joj grudi koje su bujale od nadolazećeg mlijeka i sjaj u njenim očima, davali izgled mlade djevojke, a ne sredovječne žene koja je postala majka. „Izgledate kao prava dubrovačka gosparka“, rekla je sluškinja s divljenjem. Petra se nasmijala.

***

Približavala se sajmu. Kapije sajma bile su otvorene i Petra kroz njih ugleda poznati prizor. Trgovci su naglas isticali kvalitete svojih proizvoda, začini su mirisali, tkanine se prelijevale na proljetnom suncu, a ćilimi upijali vlažnost zemlje. Sajam su, kao i obično čuvali požeški sandžak-beg i njegova vojska, tako da se svaki trgovac osjećao sigurno da izloži svoje dragocjenosti, a svaki putnik namjernik siguran da kupi i odnese što želi. Za vrijeme sajma uvijek je svirala glazba, a noćišta, krčme i karavan-saraji bili su prepuni glasova i jezika koji su, uz rzanje konja i glasanje deva, činili jedinstven čulni doživljaj.

Ove godine, Petri je sajam donosio ono isto uzbuđenje koje je osjećala kao djevojka kad je šećući s majkom upoznala svog muža. Bilo je to 1609. godine. Petra je do tada već imala bezbroj prosaca, ali sve ih je odbijala. Majka joj je rekla da se treba udati i imati djecu, ali Petra joj je uvijek odgovarala da je sretna s njom u njihovom karavan-saraju u Dardi. Stvarni razlog zbog kojeg se nije mogla udati bio je taj da u očima niti jednog prosca nije mogla pročitati da će veličinom svog srca zavoljeti njeno biće koje živi ispod lijepe vanjštine i njenu majku koja uz nju dolazi kao neotuđivi dio. Nakon svega što se dogodilo s Ismailom, nije mogla dopustiti da majka živi sama i bez životne sreće. Gledala ju je kako danima radi ne žaleći se ni na što i zarekla se da ju nikada neće napustiti.

Zastale su ispred jedne trgovine u kojoj su se prodavale fine tkanine i nakit. Trgovac je vadio tkanine slažući ih jednu na drugu i izvlačio dio koji bi potom stavio uz Petrino lice. Bilo je očito da je Petrina ljepota i njega osvojila jer se od brzine koraka i rukovanja robom činilo kao da pleše, a njegov je smijeh bio glasniji i glas dublji nego za ostale kupce. Petri se posebno svidjela ljubičasta svila iz Kine i gladila ju je zamišljajući njen blagi dodir na svojoj koži. „Dobar dan gospođe.“ Začule su duboki muški glas, još dublji nego onaj koji je pokušao proizvesti trgovac. Petra se mogla zakleti da taj glas poznaje. Kao da je već otprije živio u njenoj nutrini, a tek sada progovara. Okrenula se i susrela toplinu pogleda i veličinu duše koju je čekala. Osjetila je da bi Marin, dubrovački trgovac iz Osijeka, svojim osmijehom mogao ugrijati njihova srca.

***

Izvolite, izvolite!“ uzvikivali su trgovci nasmiješenih lica. Provlačila se kroz sajam, a svako malo bi joj ruku okrznuo netko visoko noseći pladanj s čajevima i hranom. „Mjesta! Mjesta!“ uzvikivali su uzbuđeni trgovci praveći prostor za potencijalne kupce. Trgovac ćilimima je pred kupcem razmatao ćilim za ćilimom navodeći ga da opipa kvalitetu i divi se šarama. Kupac je stajao gotovo osjećajući se dužnim da nakon takvog truda nešto i kupi. Ako bi kupovina završila povoljno, trgovac bi zadovoljnim izrazom lica nastavljao tražiti nove kupce, a ako ne, uvrijeđenim bi izrazom ispratio onoga tko nije prepoznao kvalitetu proizvoda koju je on tako zdušno isticao. Razlegao se poziv mujezina na molitvu i prolazi su se napunili ljudima koji su na malim ćilimima klanjali namaz. Ruke su se dizale prema nebu, a sagnute glave Petru su podsjećale na zatvorene cvjetove koji se pred zoru otvaraju i puštaju svoje mirise.

Sajam je bio tako sagrađen da se iz svake ulice natkrivenih i nenatkrivenih trgovina moglo vidjeti na središnji trg. Koračala je pored trgovina sa začinima, a u nosnice joj je ulazio miris cimeta. Kroz napučeni prolaz primijeti svirače na središnjem trgu te se obraduje. Otići će do njihove trgovine, posjetiti Marina, a onda ide naći nešto za Jelenu. Prisjetila se kako je Marin došao pred karavan-saraj da ju isprosi i kako je pred njene noge položio istu onu kinesku svilu kojoj se divila i kako je njenoj mami poljubio ruku. Obećao je Zori da će se brinuti za Petru i da će je čuvati, a ostvario je i puno više od toga. Petri je bio otac kojeg se nije sjećala, brat kojeg je izgubila, ljubavnik kojeg je voljela, a njenoj majci – sin koji je se odrekao.

U Osijeku je Marin imao svoj konak i trgovine, a uskoro je otkupio i karavan-saraj u Dardi, tako da ga je majka nastavila voditi za svoju obitelj. Sjetila se svog prvog puta za Dubrovnik 1612. godine, s Marinom i njegovim prijateljem Bartolom koji je došao u Osijek i bio njihov gost nekoliko dana. Bartol je pričao o tome kako radi na knjizi o ustroju hrvatskog jezika i očuvanju katoličke vjere u Osmanskom Carstvu i Petri je ubrzo postalo jasno da je puno više od trgovca kojim se predstavljao. „Posjetio sam naše katoličke zajednice u Bosni, Srbiji i Slavoniji i moram vam priznati da me pogodilo koliko su se naši vjernici odvojili od svoje vjere. Razmišljam je li to krivnja Katoličke crkve koja zanemaruje svoje vjernike u Osmanskom Carstvu ili je to krivnja Pećke patrijaršije koja je katolike pokušala staviti pod svoju vladavinu ne bi li tako povećala broj svojih vjernika ili su pak za to krivi sami vjernici koji, prelazeći na islam, traže za sebe bolje izglede za sadašnjost i budućnost. Ne znam.“ Petru probode misao o bratu i načas se poželi uključiti u razgovor, ali odustane.

„Zato se trudim Marine, prevesti što više dijela na hrvatski jezik“, nastavio je. „Mislim da će se tako narod približiti vjeri, a vjera narodu. Najveća bi mi želja bila prevesti Bibliju na hrvatski jezik. No, ti znaš kako i takvi plemeniti ciljevi nađu svoga neprijatelja.“ „Da, čovjek je čovjek“, rekao je Marin. „Ni sva stoljeća, ni sve civilizacije, ni sva napisana djela i napredak ne mogu izmijeniti čovjekovu prirodu. U čovjeku će uvijek živjeti i ono najljepše i ono najružnije. Tako će tvoje plemenito djelo koje dolazi iz dobra čovjekova, biti na meti zavisti i drugih interesa koje će doći iz zla čovjekova. Dragi Bartole, što nam drugo preostaje nego da hranimo ovaj svijet sa što više dobra?“

Slušajući dvojicu muškaraca, Petra je razmišljala o svojoj obitelji, o djedu, pradjedu, baki, majci. Prisjetila se kad je pradjed govorio Petru i njoj o važnosti njegovanja svoje tradicije. Pomislila je kako kod nekog vjera postane čvršća pod vanjskim pritiscima, a kod nekog se slomi i prezre. Određuje li to čovjek sam ili splet različitih okolnosti? Možda bi i ona, da je bila muško, odabrala put svoga brata? Protresla je glavom kao da želi otjerati misao koja ju je uznemirila i pogledala kroz prozor kola. Pred njom se otvorila slika utvrđenog grada koji kao da je svojim oblinama pozivao more da ga miluje valovima. Sjeća se kako se izula da osjeti uglačani kamen dubrovačkih ulica pod svojim stopalima.

***

„Evo ga! Tu je!“ viknula je kad je ugledala savršeni poklon za svoju Jelenu. Pred njom je stajao trgovac čiji se turski jedva mogao razumjeti, ali shvatila je da joj govori kako je to štene patuljaste pasmine pasa koje je on sam dobavio iz Kine. Petra je gledala u vlažnu njuškicu i žive crne oči te pomislila: „Mladunče. Nečije mladunče koje ćemo prigrliti i razmaziti svojom ljubavi.“ Zamislila je Jeleninu sreću i pomislila kako nema te stvari koja može zamijeniti toplinu živog bića. Uzela je rahatlokum s ponuđene tacne i otpila čaj iz staklene čaše uživajući u snažnom okusu mente. Vidjela je Marina kako prilazi. Prisjetila se kako su u godinama u kojima su oplakivali svoje dijete postali udaljeni. Prisjetila se kako je ona tražila utjehu u njemu, a on u vinu koje je sve češće bilo dio njihove trpeze. Petra je imala hirovitu prirodu i Marinova je mirnoća bila njena prirodna nadopuna, ali kada je ona utihnula u boli, trebala ga je da ju podigne, a on to nije umio. Trudio se samo otupiti svoju bol kako bi u njemu bilo dovoljno mjesta da bi mogao primiti Petrinu. Znala ga je prezirati jer nije imao dovoljno snage da ostane neokrnjen, a on bi se pod njenim optužujućim pogledom samo još više uvukao u odjeću koju je nosio, nemoćan da iz nje izađe. Onda su se opet pogledali kao nekad na sajmu i vidjevši pred sobom različite ljude, počeli od početka. Pod onim istim suncem zbog kojeg su se djeca radovala ponovo procvalim žutim glavama maslačaka, iznikli su i oni, a iz njih i Jelena.

Marin se smješkao Petrinom izboru poklona, vjerojatno i on sam zamišljajući Jelenin smijeh. Kako li je samo sretna u ovom trenutku. Uhvatila je Marina pod ruku. Lagano su krenuli prema kući uz tiho cviljenje psića.

***

Ispred vrata njihove kuće dočekao ih je čauš Alija s ukočenim izrazom lica. „Molim gospođo, nisam znao kome drugom da javim… Dizdar-aga...umire.“ Petra ispusti Marinovu ruku, ali on je opet vrati na svoju i kaže Aliji: „Idite i javite da ćemo doći.“ Čula je Marina kako šalje kola po majku.

***

Zadnji put kad je vidjela brata, bilo je kad je skradinski biskup Toma prije par mjeseci krizmao vjernike u Osijeku i kad su odlučili da on krsti i Jelenu. Petar je sve ove godine odbijao kontakt s njima. Nju bi još i pozdravio jer je bila udana za znamenitog Dubrovčanina, a Dubrovčani su bili prijatelji Osmanskog Carstva, ali to je bilo sve. Kimnuo bi glavom ako bi prolazio na konju, a kad bi prolazio pješice pravio bi se da ju ne vidi dok god ne bi bili toliko blizu da bi ipak morao pozdraviti. Petra je često mislila da i to radi samo radi Marina. No, kad je majka bila u pitanju, nije se ni pravio da ju ne vidi. Nju jednostavno nije vidio. U času kad su nakon Jeleninog krštenja izlazili s biskupom iz jedne katoličke kuće, Petar je prošao pored njih. Prošao je toliko blizu da je majku okrznuo rukavom svoje vojničke odore. Sjetila se kako je majka gledala za njim i kako je poželjela da Petar osjeti taj pogled na svom potiljku kao žareću bol - istu takvu kakvu je on nanosio njoj.

Nije ga voljela. Rekla bi, da je netko pita, sasvim sigurna, da ga više nije voljela. Ali, zašto onda osjeća da joj se tijelo skamenilo i ruke utrnule?

***

Kretali su prema tvrđavi. Ona, majka i Marin. Marin ih je obje uhvatio pod ruku i vodio. Petra je imala osjećaj da ih je prenio do citadele i Dizdar-agine kuće. Dočekao ih je čauš Alija. „Dizdar-aga Ismail…zarazio se bedrenicom, crnim čirom… od konja...ah...Alah ga je uzeo k sebi...mučio se s vrućicom… nije izdržao.. Neka mu je laka zemlja..“ „Vodite me kod njega“, izustila je majka.

Uspeli su se u sobu u kojoj je na krevetu ležalo tijelo njihovog brata Petra. Njihovog sina Petra. Na njegovoj ukočenoj podlaktici stajao je crni čir koji je naruživao čistoću njegove kože. Baš kao da je duševna muka izašla iz njegovog tijela i tu stajala kao podsjetnik na njegov grijeh. Petra je znala koju bol njena majka proživljava. Bol koju ni jedan roditelj ne bi smio doživjeti. I u tom su bolu, njih dvije, majke, bile sjedinjene.

Prišle su bliže postelji. Pored svijeće koja je dogorijevala, stajao je Kuran sveti. U Petrovim očima, prije nego što ih je majka zatvorila, zamrznut je stajao izraz boli i čuđenja. Kao da Bog kojega je sreo, nije bio onaj kome se nadao.

***

Dođi da ti nešto ispričam“, rekla je Zora Petri. I ispričala joj je priču koju je ona čula od svog djeda. Priču o ikoni i zlatnicima koji leže pod orahom karavan-saraja u Dardi... Petra se pitala kako je baka podnosila djedove dodire nakon toga što se dogodilo. Kako Jusufovu blizinu? Kako život koji je živjela? Je li ju taj jedan događaj mučio i isplivavao na površinu da ju stegne za vrat i podsjeti da krije strašnu tajnu? Je li ga zakopala onog dana kad su zakopani vrećica s dukatima i ikona i nastavila živjeti prihvaćajući svaki dan onako kako dolazi, radujući se i žaleći u svakodnevici? Znala je da neće dobiti odgovore na svoja pitanja. Život ih rijetko daje. Ljudi nestanu prije nego što smo ih stigli sve upitati i uvijek ostane nepopunjena praznina puna pitanja i nedorečenosti na mjestu gdje je netko postojao.

Razmišljala je o muškarcima u svojoj obitelji. Pradjed je znao i čuvao bakinu tajnu. Je li znao i djed? Jesu li se djed i baka toliko voljeli upravo zbog te neizgovorene tajne? Je li ih je ta tajna držala toliko privrženima jedno drugom ili su bili okrenuti jedno drugom zbog svih opasnosti kojima su bili izloženi pa su se međusobnom ljubavlju čuvali da opstanu? Pomislila je na Petra i izraz njegovih očiju u smrti. Pitala se jesu li i njega progonili njegovi životni izbori? Je li kažnjavajući majku, kažnjavao i samog sebe? Je li se borio s osjećajem krivnje ili je bio čvrst i ohol u svom uvjerenju u kojem se prikazivao? Niti na ta pitanja neće dobiti odgovore. I Petar je bio u njihovim životima tek toliko da ih dotakne i nestane. Gledale su se dugo šuteći kad je Petra napokon progovorila: „Da je Petar to znao, sigurno te ne bi odbacio.“ „To nije dobar razlog da netko ne odbaci svoju majku“, rekla je Zora. „Rastao je pod mojim srcem i pio moje mlijeko. Zar to nije bilo dovoljno?“ I Petra je znala da je majka u pravu.

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?

19 November, 14:32

Lila

predivno... dalje....

19 November, 15:16

Gordana

već dugo nisam čitala nešto tako životno , puno i sjajno , hvala ....

19 November, 16:01

Nina

Predivno,toliko slikovito kao da oh vidim ispred sebe,a nastavak

20 November, 14:04

Botoks&Kuvacha

nastavak sledi :) evo novog poglavlja na sajtu već danas



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž