Menu
Roman Turski most - OSMO POGLAVLJE: Hasan
Share on Viber

Roman Turski most - OSMO POGLAVLJE: Hasan

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Srpanj, 1662.


Hasan se vraća sa svog puta iz Beograda, a pored njega se u kolima vozi i njegova žena. Točnije, njegova druga žena. Emina. Vozeći se u kolima pored nove žene, čije je lice i dalje pokriveno nikabom, Hasan nije bio siguran vraća li se sa ženom jer je po nju nesvjesno i otišao ili se s ovog puta ne vraća sam zbog spleta okolnosti. Pa da, tako je, vjerojatno je za to odgovoran splet okolnosti.

Zbilo se to kad je išao klanjati namaz u Batal-džamiju i tamo je sreo Emininog oca, kadiju Mehmeda. Povjerio mu je da i dalje živi bez potomaka i da mu to pričinja bol. „Eto“, rekao je Mehmed, „ti živiš bez svoje djece, a ja imam dvije kćeri spremne za udaju.“ Hasan je protrnuo, osjetivši u istom priliku i strah. Pomisao ga je odbijala i privlačila. Mehmed nije gubio vrijeme i vidjevši na Hasanovom licu izraz zanimanja,  pozvao ga je u svoj dom. Hasan je bio potomak velikog Kasim-paše, Osječanina, i oduvijek si je priželjkivao takvog zeta. Možda se sad stvorila prilika za to.

Za manje od sedam dana, Mehmed je ispraćao Eminu u novi život u Osijeku. Bio je sretan. Njen muž neće biti bilo tko. Njen muž bit će Hasan. Osječki kadija. Potomak velikog Kasim-paše. Zamišljao je kako dolazi u osječki kadiluk, a tamo ga dočekuju unuci. „Inshallah“, rekao je sebi u bradu. „Inshallah.“

***

Hasan se vraća sa svog puta iz Beograda, a kod kuće ga čeka žena. Točnije, njegova prva žena. Ajsun. Lijepa kao mjesec. Do nedavno, njegova jedina žena. Kći dubrovačkog trgovca i darđanske kršćanke, prvim imenom Jelena. Žena koju je volio i žena koju je mrzio. Hasan se prisjetio kad ju je prije dvanaest godina prvi put ugledao na ljetnom sajmu. Pogled mu je kao pokošen pao na to privlačno lice, na taj dugi blago povinuti nos iznad kojeg su dva crna oka gorjela kao žeravice, na tu kosu - tamnu noć koja je živa plesala svojim vlasima, na te usne, ispod čijeg su se drskog osmijeha nazirali zubi za koje je poželio da mu se zariju u kožu... i znao je, ah znao je, da je u toj borbi upravo on borac unaprijed osuđen na poraz. Poletio je prema njoj kao što noćni insekti lete prema plamenu svijeće. I svih je dvanaest godina osjećao kako pod tim plamenom gori.

Ajsun. Ajsun.
Ah, ta žena, s duhom djeteta i mudraca. Ta žena koja se ne da slomiti, ta žena koja mu je toliko puta raskrvarila srce svojim odbijanjem. Ta žena čijim duhom nisu mogli zavladati ni Alah, ni Šejtan, ni on – njen muž. Ta žena koja mu nije dala djecu. Ta žena koja mu je dala sve i ta žena koja mu je sve uzela. Kola su se treskala po neravnom putu, a Hasan je gledao u ženu nasuprot sebe i na mekanu tkaninu nikaba koja je podrhtavala na njenom licu. Hoće li ta nova žena moći u njemu probuditi tu istu vatru? Treba li mu opet žena pored koje će osjećati da živi jer ga sve boli? Treba li mu opet borba ili mu treba mir u kojemu će mu samo biti ugodno i u kojemu će moći ostariti? Da, rekao je sam sebi. Mir je ono što mu treba. Ne Ajsun.

Ali, kako je sebi predočavao mirni život koji ga čeka i koji priželjkuje, tako je sve više mislio na svoju prvu ženu. Prisjećao se kako je sve počelo. Vidio ju je prije dvanaest godina i znao je da će poduzeti sve da bude njegova. Znao je njenog oca Marina i najavio mu je da želi s njim ozbiljno razgovarati. Tada je godinu dana bio na dužnosti kadije i još je bio mlad i lijep i znao je da je kao takav i više nego dostojan kćeri  dubrovačkog trgovca. Povrh svega, bio je i musliman, potomak slavnih begova i paša i njegova budućnost bila je svijetla.

Marin ga je primio u njihovoj kući u osječkoj palanci. Sjeća se kako je ušao u veliko dvorište u kojem je žuborila voda i u kojem su lajali razigrani psići. Bilo je ljeto i miris ruža ga je opijao dok su ispijali kavu, a tijelo mu je gorjelo od pomisli da je ona negdje u blizini. Pokušavao je obuzdati svoj uzdrhtali glas dok je Marinu predlagao svoju prosidbu, ali glas mu je svako malo pobjegao od straha da će biti odbijen. „Ti znaš Hasane, da je Jelena naša kći jedinica“, rekao je tada Marin. „Moja supruga i ja želimo za nju sretan život. Niti jedna odluka koju mi donesemo, neće se kositi s Jeleninom. Stoga, ako te ona želi za muža, mi se nećemo protiviti.“ Hasan se na to sjetio kako ga je začudila i zavela njena smjelost kad ga je na sajmu pogledala ravno u oči i kako je u tim očima vidio poziv. Ako te oči nisu lagale, ona će pristati. „Razumijem vas, javite se kada budete znali odgovor“, rekao je. Otišao je tada u svoju kuću i danima se budio u postelji usred noći, ustajao, šetao, ponovo lijegao, izlazio na česmu i pljuskao se hladnom vodom da ohladi uzavrelu krv, očajavao na pomisao da ga ona neće, letio visinama od pomisli da je njegova...i čekao...

Tih deset dana koliko ga je pustila da čeka, činilo se kao deset godina. Najzad je stigao Marinov sluga noseći poruku da ga očekuju u njihovoj kući. Ušao je u dvorište i iz njega gledao u nebo na kojemu se unatoč tome što je još uvijek bio dan, već nazirao mjesec. Marin je došao prvi i sjeo pored njega rekavši mu da je Jelena pristala. U glavi mu je brujalo i više nije čuo ni svoj, a ni glas oca svoje buduće mladenke. Nije siguran ni da se sjeća što je tada sve rekao. Sjeća se samo da je podigao pogled. Večer je polako dolazila i mjesec je sve više sjao kad se Jelena spustila u baštu. Ajsun. Lijepa kao mjesec. Pomislio je.

***

U početku su bili sretni. Danima nisu izlazili iz postelje. Ulazio je u nju i svaku noć ju je nanovo osvajao. Svojim morem prodirao je u pukotine njene tvrđave i tu se prostirao kao ocean. Tu su šumili njegovi valovi i život pronalazile sedefaste školjke. Tu je bila kolijevka života i predvorje smrti. Tu su se Bog i đavao borili za prevlast. Tu se krila tajna svijeta. Tu je umirao i ponovno se rađao.

Sjećao se kako je izrekla Šehadu i kako joj je dao novo ime. Ajsun. Kako joj je rekao da je lijepa kao mjesec i kako joj je recitirao Rumija. Što ju je više upoznavao, više ju je volio. Oduševljavala ga je njena britka inteligencija i vidio je da joj roditelji nisu uskraćivali znanje. Gotovo da mu je mogla parirati u razgovorima o svemu. Donosio bi joj knjigu za knjigom i uživao vidjeti kako se hrani znanjima i naočigled njemu raste. Bilo je jasno da ona nije svakidašnja žena i da ga neće čekati pognute glave da mu posluži večeru. Uživao je u raspravama koje su vodili, o njenoj oduševljenosti sufizmom i filozofskim razmišljanjima. Pričali bi nekada do kasno u noć, a onda bi je opet ponovo osvajao i usnivao osvojen.

A onda se sve počelo mijenjati. U znanjima ga je prerasla. U postelji joj je dosadio. Godine su prolazile, razgovori su se potrošili, djeca nisu dolazila. Bio je siguran da bi ih imali samo da mu je dopustila da joj priđe. Ali nije. Nikada mu nije rekla da ga više ne želi. Okretala se od njega, svađala se s njim da bi se onda mogla danima ljutiti, izgovarala se bolestima, umorom ili bi jednostavno ležala pod njim nevoljko otvarajući usne koje je on gladan grizao. Njihova borba nije bila otvorena kao ratno polje. Bila je to borba volja, prigušena, podmukla, borba uskraćivanja i nedavanja, borba opsade do umiranja od gladi, borba u kojoj se računalo na protivnikovu iznemoglost i gubljenje volje, borba hladnoće i borba okrutnosti.

Sjetio se kako je jednom sjedio u hamamu i kako je pod parom vrele vode rastao njegov bijes i njegova želja da joj pokaže tko je gospodar. Sjetio se kako je ušao u njenu ložnicu i uzeo ju silom. Kako ga je cijelo vrijeme nijemo odgurivala i kako se s gađenjem okrenula na drugu stranu kad je završio. Sjetio se kako je izašao iz ložnice s pljesnivim okusom u ustima, još ljući. „Kako žena može odbijati svog muža?! Kako smije?! Kako se usuđuje?! Žena treba biti ponizna! Ponizna!“

Drugi bi joj dan kupio skupocjeni nakit i mirise te molio za milost. Ona bi popustila i nastupilo bi primirje za koje su oboje znali da neće dugo trajati. Dok se oko njih borilo za teritorije, oni su se borili u vlastitom domu i u toj su borbi oboje slabili. Drugi put kad je izgubio strpljenje, bilo je kad mu je u jednoj svađi rekla onu jednu riječ previše. Ona kao da se ničeg i nikog nije bojala. Govorila je sve što misli, potpuno nesvjesna toga da ženi to nije dozvoljeno. Njoj je bilo dozvoljeno da razmišlja, razgovara i uči samo zato jer joj je on to dozvoljavao. Trebala mu je biti zahvalna za sve što joj je pružio i što ju je izdvojio od drugih žena i nije zahtijevao da bude kao ostale. Ponekad je mislio kako je on sam stvorio tu zvijer koja ga je proždirala. Sjetio se kako mu je tada ruka sama poletjela i kako se ona skvrčila dok ju je udarao, kao da je bila  spremna pretrpjeti njegove udarce samo zato da mu dokaže da i to može. Da će i to preživjeti, a da se neće slomiti. Pokazat će joj da je jači. Pokazat će joj kako se treba ponašati. Pokazat će joj…

On je bio osječki kadija. On je znao razliku između dobra i zla. On je propisivao broj udaraca batinom onima koji su nešto skrivili. Kod njega su dolazili po pravdu i da dosudi svakom što ga pripada. Ako on nije znao što je ispravno, tko je onda znao? On. On je samo pokušavao objasniti joj da nije u pravu. Da ga mora slušati, da mora biti prava žena svome mužu. Što je tiša postajala, više ju je mrzio. Bilo bi bolje da mu je i dalje proturječila, da se i dalje borila. Ovako je čekao njen posljednji udarac ne vjerujući da se predala.

***

Lagano su prilazili Osijeku i kroz prozor kola mogao je vidjeti kako se broj vojnika povećao za samo sedam dana kako je izbivao. Prolazila su kola i zaprege nakrcane hranom i ratnim potrepštinama. Kršćani su opet pravili probleme. Grof Nikola Zrinski sagradio je utvrdu Novi Zrin preko puta Kaniže i tamo je prikupljao svoju vojsku za borbu protiv Osmanskog Carstva. Unatoč tome što je s Austrijom vladalo primirje i car Leopold se nije slagao s otporom jednog Hrvata, taj isti Zrinski odbio je porušiti utvrdu i raspustiti vojsku.

Hasanu nikad nije bio jasan otpor koji su narodi na ovom prostoru pružali osmanlijskoj vlasti, a mogli su pod njom tako lijepo živjeti. Kome je još mrzak pravedan gospodar? Pomislio je na svoju prvu ženu i njen prkos i shvatio da je takvima teško biti ikakav pa i pravedan gospodar. Zato je tu ova silina vojske. Dovoljno je da ju se samo pogleda i da se shvati njena moć iza koje stoji nepobjediva sveta država i sultan Murat. Uskoro će u Osijek doći begovi, paše i veliki vezir i sva moć carstva stajat će unutar njegovih zidina.

Radovao se prizorima koje će uskoro vidjeti, radovao se različitim vojnim uniformama koje će obojiti njegov grad. Radovao se sjaju sablji i izvezenim kaftanima na ramenima znamenitih junaka. Radovao se namazima u prepunoj džamiji. Radovao se bezbrojnim šatorima razapetim oko varoši i palanke.

Onda se odjednom prisjetio razgovora koji je vodio nedavno sa svojim konjušarom Lukom. Njegova sestra bila je u Ajsuninoj službi i pratila ju je kao sjena. Hasanu se nisu sviđali ni jedno ni drugo i pokušao se sjetiti kako je došlo do toga da ih oboje uzme u službu. Da, Ajsun je to zahtijevala. Njegova gospodarica Ajsun. Njegova robinja Ajsun.

Kako bilo, Luka mu se činio previše učen za konjušara. Kad je Hasan jednom započeo razgovor vezan uz Novi Zrin i podijelio svoje gnušanje prema takvom otporu pitajući se tko je taj Zrinski da se tako usuđuje ponašati, Luka mu je odgovorio: „Hrvatski plemić.“ Već sam taj odgovor gdje se plemićem naziva jedan otpadnik bio je dovoljan Hasanu da dosudi da se Luki odrubi glava. Sjeća se kako mu je zaprijetio da se za takve izjave gubi glava i kako ju je konjušar spustio, uz riječi isprike.

Hasana je još nešto kopkalo kod tog Luke. Bio je previše naočit. Kad nije držao glavu spuštenu, činilo se da je drži gotovo gordo. Koža mu je bila premlada. Mišice presnažne. I prečesto je znao uhvatiti njegov pogled usmjeren prema Ajsun. Kada stignu kući i kad odradi sav posao koji mu zada, morat će ga otpustiti. Ne želi uhode i izdajnike blizu svoje obitelji. Opet je pomislio na svoju prvu ženu. Pribojavao se da će je dolazak druge žene povrijediti. Nadao se da će je dolazak druge žene povrijediti.

***

Prošli su kroz beogradsku kapiju i ušli u Osijek. Rekao je Emini da stižu i da će uskoro vidjeti njihov novi dom. Slabašni je glas, dodatno prigušen tkaninom nikaba, nešto rekao, ali Hasan nije čuo što. Moglo bi se reći i da ga nije zanimalo. Bio je pristojan i onakav kakav treba biti muž. S njom neće pogriješiti. Kako su se približavali kući, tako je Hasana obuzimao neki čudan nemir. Čini li pravu stvar? Izdaje li ovime ženu koja mu je jednom bila sve? Možda je i on griješio? Možda je trebao prvo s njom razgovarati o svemu? Reći joj da prekinu besmislenu borbu, ispričati se za svoje postupke, moliti za oprost? „O Alahu, što mi je?“ Shvatio je da je izgovorio te riječi naglas kad se nikab zaljuljao, a Eminin glas probio kroz gusto satkana vlakna.

Jasno da je činio pravu stvar. On je bio muškarac. Zar da dopusti da žena njime vlada? Zar da si dopusti da nema potomke, da ne osjeti što znači biti otac? S kim da razgovara? S onom koja mu je okrenula leđa i time mu iščupala srce? Ne. Ne. Prošli su hamam, a zatim i tekiju, mekteb i medrese. Hasan i Ajsun živjeli su u mahali časne džamije pokojnog Kasim-paše, Hasanovog pretka. Bila je to najveća mahala u tvrđavi u kojoj je bilo više od pedeset kuća. Sve su kuće bile načinjene od tvrdog materijala, s dvorištima ograđenim i popločanim kaldrmisanim drvetom, a njihova je bila najveća i najljepša. Pored kuće imali su baštu u kojoj je Hasan dao zasaditi ruže kad su se vjenčali. Večeras ga je taj miris gušio.

Ušli su kroz dvorište i krenuli u kuću. Emina je hodala iza Hasana i mogao je čuti njene sitne korake kako ga prate. Taj mu zvuk u trenu postane mrzak. Ušli su u kuću. Dočekala ih je Veronika, Ajsunina sjena. Ajsun se nije mogla svladati da oko sebe ne skuplja nevjernike. Sjetio se kako joj je prvi put prigovorio za njeno porijeklo kad mu je nešto proturječila i kako joj je rekao da treba biti sretna što ju je odabrao, umjesto da stalno pokazuje nezahvalnost. Poslije je zažalio što joj je to rekao, ali za sve je  postalo kasno. Riječi su se lijepile jedna na drugu, a kad je hrpa postala prevelika, prešlo se i na djela. Bilo je puno lakše sve pokvariti do kraja, nego početi popravljati. Kad krivnju nije pronalazio u Ajsun, onda je radije sebi govorio da je loš nego da si prizna još porazniju istinu - da je kukavica. Unatoč svojoj produhovljenosti, u grijesima je bio vrlo čovječan.

Ovo je moja žena Emina. Dovedite Ajsun“, rekao je Veroniki ne gledajući je. Ionako će se i nje uskoro riješiti. Ajsun je stigla i Hasanu se pričini kako njena ljepota još više sjaji u ovom trenutku dok stoji nesvjesna udarca koji će ju pogoditi. „Ovo je moja žena Emina“, ponovio je. „Doveo sam je iz Beograda da mi da ono što ti ne možeš – djecu. Nadam se da ćeš biti dobra prema njoj i pokazati joj kuću.“ Gledao je u lice žene pred kojim je nekoć klečao. U lice žene koju je želio baciti na koljena. Nesvjestan svoje slabosti. Željan krvi. Željan da ju povrijedi, a opet u strahu od njenih suza.

Eh da, najbolji džihad jest onaj kojim čovjek pobjeđuje sebe sama. Skamenjeni izraz njegove žene jasno mu je govorio da je upravo u tom džihadu bio najveći gubitnik.

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?

20 November, 22:49

Svjetlana

Pitko, citko,opustajuce...

22 November, 10:09

Lidija Arbutina Ratic

Prelepo. Gde se moze nabaviti knjiga?

22 November, 22:11

majka Sultanija

Odusevljena!

23 November, 08:25

Botoks&Kuvacha

Draga Lidija, knjigu zasad mozete nabaviti samo u Hrvatskoj preko ovog sajta https://www.knjizaranova.hr/index.php/turski-most/

24 November, 10:42

Vesna

U jednom dahu procitano..divno



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž