Menu
Roman Turski most - DEVETO POGLAVLJE: Luka
Share on Viber

Roman Turski most - DEVETO POGLAVLJE: Luka

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Novi Zrin, studeni 1663.


Polako je odmotao povez oko noge i pregledao ranu. Dobro je zarastala. Uskoro će opet biti spreman zajahati konja i opasati sablju. Ta rana na nozi ga je radovala. Pored njega su ginuli junaci i da se vratio u utvrdu bez porezotine, pomislio bi sam za sebe da se u boju nije dovoljno dao. Ovako je znao da jest. Sačuvao je život jer još nije vrijeme da ga položi u borbi za vraćanje ponosa svome narodu, ali kad dođe taj trenutak učinit će to junački, bez razmišljanja. U glavi su mu bile riječi Frana Krste Frankopana: „Navik on živi ki zgine pošteno.“

Luki se drugačija smrt nije činila poštenijom ni dostojnijom. U kolovozu se pred utvrdom Novi Zrin pojavilo osam tisuća osmanskih vojnika i nakon pokušaja da osvoje utvrdu, morali su se povući poraženi. Luka je bio jednako ushićen pobjedom kao i vojnici koji su u utvrdi pjevali i veselili se, ali znao je da prava borba tek dolazi. Zavio je ranu, spremio se i uputio prema kući u kojoj je živio ban Nikola Zrinski. Tamo će o svemu razgovarati. U ruci je nosio presavijeno pismo na čijoj je poleđini stajalo RR. Pismo je stiglo iz Osijeka.

Idući prema banovoj kući, prisjetio se kako je tu prvi put došao 1661.godine. Bio je mladić od dvadeset godina čija je svijest disala snom o slobodi i čija bi krv uzavrela kad bi čuo i najmanju priču o turskom ugnjetavanju. Za njega nije bilo dobrog Turčina. Svi su bili loši. I svi su zaslužili da ih se protjera s njegove zemlje. Na svojoj je koži osjetio iskustvo manje vrijednosti dok je kao kršćanin odrastao u osječkoj palanci. Već s petnaest godina odlučio je otići živjeti u ostatke ostataka svoje Banovine Hrvatske i tu je počeo učiti pisati, čitati i boriti se. Kako se vrlo brzo počeo isticati  svojom bistrinom i hrabrošću, ban ga je uzeo u svoju službu i preselio se u Novi Zrin.

Nikoli nije smetalo što Luka nije plemenita roda. Primao ga je u svoju kuću kao i svoje prijatelje plemiće. Luka je često razmišljao: „Krv se ionako dijeli na plemićku ili seljačku samo dok teče venama živog čovjeka. Jednog dana kad se te krvi proliju i pomiješaju u zemlji bojnog polja, nitko više tu razliku ne vidi.“  Plemenitost i hrabrost bana Zrinskog dolazila je jednako toliko od roda, koliko i iz srca i Luka je bio spreman
učiniti sve što on od njega zatraži. 1661. godine, taj trenutak je i došao. „Luka, ako se ne varam, rekao si da ti sestra radi kao sluškinja kod osječkog kadije?“ pitao je Nikola. Luka je odgovorio potvrdno i ban je nastavio: „To je odlično. Treba nam tamo pouzdana osoba da izvještava o svemu. Osijek je strateški najvažniji na ovome  području. Preko Sulejmanovog mosta prelazi vojska i tamo se skupljaju u nove bojne. Da bi im se mogli oduprijeti, moramo biti ispred njih. Moramo znati svaki njihov korak prije nego ga naprave. Svaku riječ prije nego što je izgovore. Broj sablji prije nego ih isuču. Sve! Sve! Mislim da za taj zadatak nema boljeg od tebe!“

Luka je osjetio uzbuđenje što će odigrati tako važnu ulogu u njihovoj borbi i zahvalnost banu što mu poklanja takvo povjerenje. Znao je da tamo neće biti vojnik, junak. Znao je da će biti uhoda. Ali biti uhoda za bana Nikolu Zrinskog, i to u uporištu osmanske vojske, bio je junački zadatak. „Kad krećem?“ upitao je.

***

Prisjećao se kako je došao u Osijek obučen u seljačku košulju. U palanci je trčala musava i odrpana čeljad, a u pozadini su se čuli mujezinovi pozivi na molitvu s minareta Mustafa-pašine džamije. Luki je taj zvuk bio  nepodnošljiv. Pogledao je u varoš i njegove zidine iznad kojih su se izdizali minareti ostalih džamija i  stražarske kule i bi mu mučno. Zar da tako izgleda jedan grad koji počiva na zemlji njegove domovine? Nadao se da će se slika grada uskoro promijeniti. „Bolje da ga nema, nego da je ovakav“, pomislio je. Uskoro je u konaku pisao pismo svojoj sestri. Napisat će da se vratio iz Ugarske i da mu treba posao. Veronika ne treba znati gdje je bio i za što se bori. Prešutjet će to, tako je bilo pametnije. Svoju sestru više nije poznavao i nije mogao pretpostaviti kako bi reagirala.

Tu su se večer pred konakom zaustavila kola i iz njih je izašla Veronika. Zagrlila ga je i rekla mu je da je  dogovorila sa svojom gospodaricom da ga uzmu za konjušara, pošto je prijašnji prekjučer umro od neke zaraze. Bila je sretna i uzbuđena dok mu je opisivala kako je zadovoljna svojim poslom i kako je gospodarica milostiva i lijepa. „Kadija je isto dobar, vidjet ćeš, samo nekad ima gadnu narav, ali moraš znati gdje ti je mjesto“, rekla je Veronika. Luka se naježio na njene riječi i na to ponizno prihvaćanje svoga položaja, ali odlučio se suzdržati da to i glasno iskaže. Pokazala mu je sobicu u kojoj će spavati i koja je bila malo bolja nego staja te mu rekla da će se vidjeti ujutro kada će ga upoznati s gospodaricom. Ono što se potom dogodilo, nije mogao ni naslutiti.

Nije mogao ni pomisliti da bi njega, vojnika, junaka, Hrvata, do nogu mogao potući pogled jedne žene. Muslimanke. Bilo mu je kao da ga je netko udario maljem u predio trbuha i na čas je ostao bez daha. Zar ljubav dođe tako nenadano? Je li to ta ljubav o kojoj su napisani stihovi i zbog koje su vođeni ratovi? Puca li to njegova utvrda i pretvara se u sitne kamenčiće pred likom ove žene? „Ne! Ne smije si to dopustiti! Što je ovo? To mu sigurno njegova mlada krv puni vene tek običnom strasti. Neće joj se prepustiti. Neće“, uvjeravao se u sebi. Jedva je čekao da prođe upoznavanje. Govorila mu je o plaći i poželjela dobrodošlicu, a njen glas doticao je strune za koje nije znao da u njemu postoje. Izgovorio je par riječi, a pogled mu je stajao na njenom izduženom vratu i grimiznim usnama.

Nije mogao izdržati prodornost tih očiju. Činilo mu se da je mogla vidjeti bit njegovog bića. Činilo mu se kako već zna da je uhoda i da nekako vidi sve što je radio i kako je živio. Pametan ratnik zna kada se treba povući. „Ispričajte me, trebao bih istimariti konja“, rekao je. Neće se prepustiti ovoj košavi koja ga je zahvatila. Neće. Ne zvao se on Luka. Ne bio on pravi sin svoga roda. Ali, jednom kad upadneš u kovitlac jakog vjetra, teško da ćeš iz njega izaći bez ogrebotine.

***

Zvala se Ajsun. Zapravo, zvala se Jelena. Tek kad je shvatio da je kći dubrovačkog trgovca i darđanske kršćanke kod koje je prije nego što je prešao most odsjeo na konaku, sve su njegove brane popustile. Tek kad je shvatio da je za bol u njenim očima zaslužan njen muž Hasan… Njegov gospodar, kadija, pravedni kadija Hasan. Hasan, koji je svoju ženu ponižavao, između ostalog i jer je nekad bila kršćanka. Hasan, koji je u njihovu kuću doveo i drugu ženu da bi poniženje bilo potpuno. Hasan, koji bi s njim započinjao razgovor pokušavajući pokazati kako je jednak prema svima, a koji bi mu vrlo brzo pokazao da nisu jednaki ako mu se ne bi svidjelo ono što je čuo. Taj Hasan.

Kako je rasla njegova ljubav prema Jeleni, tako je rasla i mržnja prema Hasanu i oba su osjećaja gorjela istom strašću. Iako su ga strasti razdirale, nikada nije zaboravio zašto je zaista ovdje. Pomno je razgledavao grad, utvrdu, palanku i most i sastavio opis svega kako bi to što prije poslao banu Zrinskom. Dogovorili su da na poleđinu pisma stave dva velika slova R. Reliquiae reliquiarum - označavalo je to ostatke ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva, a za njih je značilo borbu da to kraljevstvo opet vrate u nekadašnje granice.

U pismu je pisalo: Brate, ja sam vrlo dobro i trudim se što bolje obaviti posao koji mi je povjeren. Nadam se da i Vaš posao ide po planu. Pomislio sam da biste željeli znati kako izgleda ovaj lijepi grad Osijek u koji sam stigao pa ću Vam ga opisati. Grad se sastoji od citadele, srednjeg grada i palanke. Srednji grad ima dvije kapije sagrađene od jablanovih i hrastovih dasaka. Jedna je okrenuta na jugoistočnu stranu i s njene unutarnje strane je veliki bastion koji je podigao Mustafa-paša, a na njemu stoje topovi. Druga kapija je na južnoj strani i okrenuta je prema varoši. Zovu je čaršijska kapija. Iznad te kapije, obješeni su rogovi jelena, a zidovi su puni raznolikog oružja i oruđa. Ovdje se stražari danonoćno, a dodatno ju čuva i jedan ogroman šajka-top. Preko opkopa, koji se nalazi pred kapijom, drveni su mostovi koje stražari svaku noć dižu. Unutar grada je oko četiri stotine kuća, uglavnom građenih od tvrdog materijala i pokrivenih šindrom. Citadela je četverougonog oblika i nalazi se na sjevernom uglu srednjega grada. Čvrsto je zidana od cigle i na sva četiri ugla nalazi se po jedna kula. Na kulama su šiljate kupole sagrađene od dasaka. Tu se nalaze samo Dizdar-agina kuća i skladišta municije.

Na obali rijeke Drave nalaze se ambari za pšenicu, a pred tim ambarima je veliko skladište topova. Tu je i jedan veliki top koji je tu još od vremena Sulejmanova. Navodno su dovezena tada u Osijek dva takva topa, ali jedan je potopljen u Dravi jer nije mogao prijeći zbog tereta. Ispred jugoistočne kapije srednjeg grada, pa sve do kapije sajma, idući prema sjeveru, smještena je palanka duga  tisuću i sto koraka. I palanka je utvrđena jednostrukim zidom i debelim drvenim stupovima, s bastionima i kulama na kojima su puškarnice. Sajmena kapija je okrenuta na sjevernu stranu, a postoji još i valpovačka kapija, koja gleda na jugoistok i vukovarska, koju još zovu i beogradska. Na sajmenoj kapiji stoji deset topova, i topdžije su stalno na straži. U palanci također ima oko četiri stotine kuća, uglavnom sagrađenih od dasaka. Sulejmanova džamija je pred kapijom citadele, Kasimpašina u srednjem gradu, a Mustafa-pašina džamija je u palanci. Tu se nalaze još i Kasim-pašina i Mustafa-pašina medresa, čak četiri derviške tekije i pet mekteba ili osnovnih škola. Hamam se nalazi na izlazu iz srednjeg grada. Izvan palanke je i sajam s mnoštvom trgovina koji je također utvrđen. U Osijeku postoji karavan-saraj i više konaka i tu je vrlo živo.

Most je tek posebno čudo. Do njega se dolazi iz palanke, pedesetak metara sjeverozapadno od valpovačkih vrata i njegov prvi dio čini prilazna rampa na stupovima od Osijeka do dijela mosta koji je na lađama. Taj dio mosta stoji na četrdeset lađa koje su povezane debelim lancima. S obje strane mosta nalaze se utvrđene kapije. Kad se prijeđe rijeka, počinje most koji je postavljen na debelim hrastovim stupovima i vodi preko močvara sve do Darde. Ukoliko se most prelazi pješice, potrebno je oko dva i pol sata hoda. S obje strane mosta je ograda, a na svakih dvadesetak minuta hoda, postavljena su odmarališta i stražarnice. Nadam se da ćete uskoro imati priliku doći i sami u ovaj grad.

Vaš vjerni brat, RR


Pisma je prenosio njihov čovjek koji je redovito dolazio do Osijeka prerušen u turskog trgovca. Luka je pažljivo pratio kako u Osijek pristiže turska vojska i čekao je da Hasan ode na put za Beograd da napiše još jedno pismo i o svemu izvijesti bana. Čuo je kucanje na vratima svoje sobice i ugledao okruglo lice svoje sestre. „Brate, treba te gospodarica.“ Zadrhtao je. Nikada nisu razmijenili više od par riječi, ali Luka je primijetio kako joj se pogled znao zaustaviti na njegovim rukama kad je držao konja, a par puta je osjetio i njene oči na svojim leđima kako ga žare i probijaju svojom vrelinom. „Zašto dolazi sad kad joj nema muža? Zašto?“ mislio je u sebi. Jelena je rekla da želi vidjeti svog konja. Kad ga je zaobišla, njegove su se nosnice napunile mirisom njenih haljina i nagnale na to da zaklopi oči kako bi mogao taj miris što bolje zapamtiti.

Luka, vaša sestra mi je rekla da ste već s petnaest godina napustili Osijek. Gdje ste živjeli do sada? Hasan kaže da mu se činite učenim. Jeste li pohađali neke škole?“ odjednom ga je upitala. Luka je protrnuo. Nekada se nije mogao suzdržati kad bi ga kadija upleo u razgovor i pokazivao je više nego što je trebao. Moguće je da je na neki nesvjestan način želio pokazati tom Turčinu da nije samo konjušar, ali ta ga je taština mogla skupo koštati. Još je teže ostati samo konjušar ženi koju je volio. Svladao se i rekao: „Imao sam dobrog gospodara u Pečuhu, od njega sam naučio to malo što znam.“ Jelenu taj odgovor nije zadovoljio.

Luka, u mene možete imati povjerenja. Zanimalo bi me koja priča zaista stoji iza vašeg znanja.“ Pogledala ga je očima u kojima je igrala svjetlost i sigurna zavodljivost žene koja je navikla da ju se zamjećuje. Taj ga je pogled uznemirio, jednako kao što ga je uznemiravalo kada je u njenim očima vidio bol i očaj. „Ali danas“, pomislio je, „danas njene oči svijetle. One danas sasvim sigurno svijetle i to upravo radi mene.“ Uzburkala mu se unutrašnjost i poželio joj je reći sve, poželio je da pobjegne s njim i ostavi ovaj život koji ne živi, ali nije. Nikada to neće moći. Samo dva dana nakon toga, u dvorište su ušla kadijina kola, a iz kola je iza kadije izašla i njegova druga žena. Emina. Ono što se prije dva dana činilo nemogućim, Hasan je svojim postupkom omogućio.

***

Mjesec dana nakon što je u kadijinu kuću došla druga žena, kadija ga je odlučio otpustiti. Luka je u tih mjesec dana vidio promjenu na Jeleninom licu. U očima joj je gorio ponos, mjesto boli zamijenio je bijes. Vozio je sve češće Veroniku i nju kod njene majke u Dardu i čekao da mu se opet obrati. Kad ga je Hasan otpustio i kad je shvatio da mora otići, odlučio je da će se on obratiti njoj. Rekao je sestri da želi razgovarati s gospodaricom prije nego što ode, da joj zahvali za dobrotu koju je pokazala. Veronika se vraćala, a s njom je dolazila i Jelena. Okrenula se prema Veroniki i izazvala iznenađenje na njenom licu rekavši: „Pričekaj me ispred staje, trebam razgovarati s tvojim bratom nasamo.“ „Luka, i vi i ja znamo da niste samo konjušar. Moj sluga vas je vidio kako se redovito sastajete s istim turskim trgovcem i predajete mu neka pisma. Jeste li sada spremni sa mnom razgovarati?” Luka ju je gledao u nevjerici. Zapravo mu je olakšala da kaže sve što je želio. „Ne ovdje. Čekat ću vas sutra u karavan-saraju vaše majke.“ „Sutra“, rekla je, okrenula se i otišla.

***

Sutradan je bio u sobi karavan-saraja kad je čuo kako netko kuca. Otvorio je vrata, a Jelena je stajala ispred njega. U očima joj je bio sjaj, ali ne onaj zavodljivi sjaj žene koja vlada svojim čarima. Ne sjaj bijesa. Ne sjaj ponosa. U tim očima je gorio sjaj osvete. I on joj sve ispriča. Rekla je da će im pomoći da i dalje šalju pisma preko istog trgovca i da je najbolje da se svakih dva do tri mjeseca sastanu u karavan-saraju kako bi ih mogla izvijestiti i o svemu onome što u pismu nije mogla napisati. Nikada sretniji nije nekamo odlazio. Ovaj je put odlazio da se vrati, a za povratak je imao bar tri dobra razloga.

Da oslobodi svoju zemlju od tuđinskog jarma.

Da ženu koju voli odvede sa sobom.

I da ubije Hasana.

***

Prenuo se iz svojih misli kad je ušao u sobu. U ruci je još držao pismo s oznakom RR na poleđini. Pismo je bilo iz Osijeka. Od Jelene. U sobi su sjedili ban Nikola Zrinski, grof Julije Hohenlohe, Kristofor Bathyany i grof De Souchesa. Razgovarali su. Zrinski je govorio: „Evo, dobro da je došao i Luka. Od njegove veze u Osijeku uspjeli smo saznati za vojsku koja se tamo skupljala u lipnju i srpnju, prije napada na našu tvrđavu i napad smo dočekali spremni. Vi znate koliko mi je srce krvarilo kada smo čuli da su u toj vojsci i moji Hrvati. Nikada sultan ne bi osvojio naše zemlje da smo bili složni, a evo gledajte, od početka je tako i uvijek je nečiji interes prevagnuo, uvijek se u njegovoj vojsci bore i Hrvati, i Ugri, i Srbi i uvijek ima plemstva koje se s njima dogovara. Ah, koliko je samo braće išlo jedan na drugoga u borbama u ovih sto i nešto godina. Mi moramo stati tome na kraj!“

Luka je osjetio da je dobar trenutak da se uključi. „Stiglo je novo pismo, evo ako želite, mogu ga naglas pročitati.“Da, molim vas, možda nam to pomogne u odluci što dalje.“ Luka počne čitati: „Brate, drago mi je da ti se mogu javiti. Tvoja pisma mi razbijaju monotoniju. Sad je, kao što znaš, u Osijeku pusto jer se vojska povlači u zimovnike, ali kažu da će na proljeće doći još veća i sjajnija. Bilo bi dobro da i ti budeš tu da je
dočekaš, da se zajedno divimo njenom sjaju i silini. Imam i jednu bolnu vijest. Gospođa koja vas je primila pod svoj krov u Dardi, umire, tako da sam i ja sada stalno ovdje. Volio bih vas vidjeti da podijelimo tugu i porazgovaramo o stvarima koje su važne za našu braću. Vaš brat RR“

„Luka, tko je vaša veza u Osijeku?“ pitao je Bathyany. „Jelena. Kći pokojnog dubrovačkog trgovca i katolkinje.“ Pokušao je prešutjeti da je ujedno i kadijina žena, ali Bathyany je nastavio: „Ali kako ona ima tako dobre podatke? Kako kao žena do njih dolazi?“ „Udana je za osječkog kadiju“, jedva je izgovorio, a onda brzo dodao da ublaži činjenicu, da je kao kadijina žena svakako morala biti i muslimanka. „Oduvijek je bila za našu borbu. Tako su je odgajali i iako je morala prijeći na islam, u srcu je oduvijek čuvala Isusa. Kod njene mame u karavan-saraju, svaki je tjedan molila krunicu s mojom sestrom, a krstio ju je i skradinski biskup Toma Ivković. Kada sam morao otići, ona sama mi je pristupila i rekla da bi se voljela uključiti u našu borbu.“ To nije u potpunosti istina, ali je to bilo ono što je morao reći. „Da, no kako je naslutila da ste vi Luka, uključeni u našu borbu?“ pitao je Bathyany opet. Luki je bilo jasno da moraju provjeriti vjerodostojnost svake uhode i svake informacije, ali ga je ovo provjeravanje uzrujavalo. „Prvo se povjerila mojoj sestri, a sestra je to rekla meni i tako smo se povezali“, govorio je Luka dok mu je znoj curio ispod košulje i osjetio je kako klizi od vrata prema leđima. „Bože, što ako je odbace?“ mislio je. „Ja ju ovdje trebam dovesti da bi nastavila živjeti sa mnom. Zašto se morala udati za Hasana? Zašto? Kako nije razmišljala? Kako se tako lako odrekla svoje vjere?“

Gotovo da je postao ljut na nju zbog ovog ispitivanja i podozrivosti njegove braće po maču. „Luka je dovoljno iskusan da zna procijeniti je li netko zaista srcem uz nas“, rekao je Nikola i tim ga je riječima spasio. „S obzirom na napisano, predlažem da ga tamo pošaljemo da se vrati sa što više informacija. Kako mi se čini, morat ćemo napraviti jedino moguće. Morat ćemo ih napasti zimi kad se najmanje nadaju i nanijeti im što više štete da se ne bi na nas vratili još jači. Neka Luka ode tamo, a kad se vrati, svi ćemo sjesti za ovaj stol i isplanirati napad.“ Luki se znoj sada cijedio niz dlanove. Više nije osjećao nelagodu. Osjećao je da ga vjetar diže i da je spreman poletjeti. Čekao je da ban progovori.

„Krećeš sutra.“

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž