Menu
Roman Turski most -DESETO POGLAVLJE: Ajsun / Jelena
Share on Viber

Roman Turski most -DESETO POGLAVLJE: Ajsun / Jelena

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Sulejmanov most, studeni 1663.


Zakoračila je na most i napustila Dardu. Studen joj je kočila obraze tako da su se  suze koje su niz njih klizile, smrzavale čim bi napustile oko, a na licu bi ostajao samo izblijedjeli trag soli. U Dardi je upravo pokopala svoju majku. U Dardi je saznala  uznemirujuću tajnu svog porijekla. U Dardi je sinoć pripala muškarcu koji nije Hasan. U Dardi je dogovorila izdaju i osvetu. Samo to je već bilo dovoljno da joj se oči napune hladnim suzama gubitka, boli i bijesa, no to nije bilo i sve zbog čega je mogla zaplakati.

Odlučila je prehodati most iako je Hasan poslao kola po nju jer joj je trebalo da umori tijelo i olakša dušu bar dijela tereta koji je na njoj nosila. Nije htjela stati pred Hasana s licem s kojeg se sve moglo pročitati. Nije htjela da vidi njenu bol. Nije htjela da nasluti da mu se sprema vratiti svako zrno izdaje, nemoći i poniženja koje joj je priuštio. Hasan. Njezin muž. Njezina velika ljubav. Njezina slabost i njezina snaga. Pored sebe čula je Veronikine korake i njene prigušene jecaje koji su dopirali ispod marame kojom se zaštitila od hladnoće. „I ona oplakuje moju sudbinu“, pomisli Ajsun. „Znači li to da je moja bol tako jaka da nisu dovoljne jedne oči da je isplaču? Hoće li se moja tuga isplakana još jednim očima smanjiti ili povećati?“

Na most se kao paučina lijepio tanki pokrov od leda, a magla koju je močvara izdisala, dozvoljavala je da vide samo dio mosta koji nadolazi. Hodajući tako gotovo naslijepo, Ajsun je pomislila: „Tako kako sada vidim ovaj most ispred sebe, vidim i svoju budućnost. Dok se magla ne podigne ili dok ne napravim korake na ovoj klizavoj cesti, ne mogu znati kamo će me oni odvesti. Jednako lako mogu doći do cilja i  potonuti u glib močvare.“

Ali, Ajsun su preostali još samo koraci unaprijed, jer povratka nema. U njenoj, u  Hasanovoj kući, živi druga žena. U toj drugoj ženi živi dijete spremno da uskoro prvim plačem pozdravi ovaj surovi svijet. A ona taj plač ne želi dočekati. Ne. Ne želi znati kako će izgledati Hasanovo dijete. Ne želi vidjeti kako ga njegove ruke ponosno dižu. Ne želi gledati to dijete kako raste i smije se kao Hasan, priča kao Hasan, voli kao Hasan, mrzi kao Hasan. Ne. Ne. Ona. Ajsun. Ima ponos. Ponos koji dolazi od  predaka i koji se pretakao iz oca u sina, iz majke u kćer i koji traje koliko su trajali i svi njihovi životi zajedno. Ona. Ajsun. Ima ponos. I nikome ne ostaje dužna.

Obuzimao ju je bijes prema Hasanu i niti studen koja joj je prodirala u kosti nije mogla ohladiti vrelinu tog osjećaja. Hasan još ne zna tko je Ajsun. Ali saznat će. „Mogle bismo malo odmoriti.“ Čula je Veronikin glas koji joj je zasmetao. „Nema za mene odmora!“ Znala je da je često prema Veroniki bila oštra bez razloga i da se na njoj znala iskaliti za zla koja su joj učinili drugi. Znala je i da je to sebično, ali Veronika je na to pristajala. Bila je njena sluškinja i tiha prijateljica, uvijek spremna primiti na sebe dio jala koji je Ajsun osjećala i pritom ostati sretna jer joj je u blizini. Nastavile su tako hodati dok nisu stigle do mosta na lađama. Most se ljuljao pod britkim  sjevercem koji je donosio prve pahulje kao da se veseli posljednjim trenucima slobode prije nego ga okuje tišina leda. Osjetila je kako ju kapljice vode udaraju po nogama i spustila je maramu da osjeti snagu prirode. Veronika je vrisnula: „Razboljet ćete se!“ Ali Ajsun je već bolovala i jedan vjetar to stanje nije mogao pogoršati.

Prošle su kroz kapije grada i približile se kući. Ušle su, a Veronika joj je pomogla da sa sebe skine teški ogrtač. Nedugo nakon što se udala, umro joj je otac, a Hasan je preuzeo njihove poslove i preselio majku u karavan-saraj u Dardi. Ajsun se prisjeti  utjehe koju je tada našla u njemu. Oči su joj još plakale za majkom kad ih je podigla i susrela Hasanov pogled. Stajao je ispred nje. „Ajsun...ja...“ …Više je nitko tako neće zvati… „Ajsun...“ Ruke su mu krenule prema njoj, a onda se spustile. „Žao mi je...“

Pogledala ga je i odjednom je poželjela isplakati nagomilane suze u njegovom  sigurnom zagrljaju. Poželjela je bar još jednom osjetiti onu toplinu i utjehu koju je nekad osjećala. Poželjela je da se njen prijatelj, brat, otac, ljubavnik i muž pokaje za sve loše učinjeno i da mu oprosti. Poželjela ga je opet pored sebe. U trenutku kad je napravila nesvjestan korak prema njemu, iz Eminine se sobe kroz kuću prolomio plač djeteta. „Prekasno je“, rekla je i prošla pored njega. Ostao je stajati.

***

Kad ga je prvi put ugledala na osječkom sajmu, u njegovim je očima pročitala onu istu strast koja je živjela i u njoj i znala je da će je potražiti. Sjetila se kako je uzbuđeno gledala kroz prozor svoje sobe kad je ušao u njihovo dvorište da razgovara s njenim ocem i kako je svojima već prvu večer rekla da pristaje na njegovu prosidbu. „Kćeri,“ rekli su joj roditelji tada, „on je musliman i ukoliko se odlučiš udati za njega, morat ćeš i ti prijeći na islam.“ „Znam to. Hoću“, rekla im je tada smijući se. „To ne znači da se odričem svog Boga. To samo znači da mu dovodim još jednog, da zajedno budu još jači.“ Namjerno ga je pustila da čeka deset dana. Naslađivala se kad bi maštala o tome kako pati čekajući njen odgovor i zamišljala kako joj na koljenima govori o ogromnoj ljubavi koju za nju osjeća. Ajsun se nije zadovoljavala ljubavlju. Njoj je trebalo obožavanje i to joj je Hasan dao.

Osjećala je kako ga strast drži prikovanim uz njenu postelju i voljela ga je jer joj je dozvoljavao da bude onoliko velika koliko je kao osoba mogla narasti, a uz njega je rasla. Donosio joj je knjige, zajedno su čitali i razgovarali do kasno u noć, divio se njenoj inteligenciji i hrabrosti i volio ju je takvu kakva jest i onakvu kakva je još mogla postati. Dok nije prestao.

Često se pitala kada je došao taj trenutak kad su se njegova ljubav i divljenje pretvorili u riječi ponižavanja i postupke bijesa. Ali nikad nije dobila odgovor na ta pitanja. Prisjetila se svog šoka i izraza gađenja koji nije mogla suspregnuti kad je prvi put nakon što su se vjenčali vidjela njegov nožni prst. Na njegovom inače lijepom tijelu stajao je crven i izvitoperen, tim ružniji što nije pripadao tom savršenstvu. Poslije je često zaključivala da je i njegov karakter upravo takav. Iz njega bi odjednom iskočila ljudska zloća ostavljajući jednak šok i gađenje, tim strašnija što se skrivala u njegovoj dobroti.

Prva ozbiljnija svađa bila je kad su razgovarali o pobunama raje i osmanskoj državi. Hasan je rekao: „Evo, vidiš i ti koliko si malo znala dok nisi prešla na islam i dok se nisi upoznala s književnosti i dostignućima muslimanskih učenjaka. Ne znam zašto se netko pobuni protiv onoga tko mu donese kulturu?“ A ona mu je tada odgovorila:  „Možda zato što se kultura ne donosi silom, a cijeni se puno više kad se širi svojom veličinom, nego kad se njen put utire mačem.“ Hasana kao da je ta rečenica podbola i njegova je zvijer urliknula. Slušala je kako je bila samo glupa kršćanka kad ju je upoznao. Kako ju je spasio od života u mraku kad ju je uveo u islam. Kako ne vrijedi ništa bez njega i bez znanja koje joj je prenio. Kako joj je bolje da šuti jer je žena i ne zna što priča. Svakom njegovom rečenicom njena je ljubav prema njemu zadobivala udarce i savijala se u bolovima. Nakon toga nije mogla podnijeti kako bi se brzo vratio na staro dobro raspoloženje i kako je od nje očekivao da uradi isto. Nije mogla podnijeti njegove dodire nakon što su je još pekle njegove uvredljive riječi. Je li ju uopće ikada volio? Zna li on to? Okrenula se od njega i uvukla u sebe. Onda bi bio dobar prema njoj par dana i opet bi popustila, povjerovala mu, opet joj je bio prijatelj, opet bi u njegovom zagrljaju tražila sigurnost i toplinu, da bi se ponovilo isto. Uzeo ju je silom. Pa se pokajao. Tukao ju je. Pa se pokajao. Pokazujući svoju fizičku  nadmoć,zapravo je pokazivao koliko je slab.

To kratko odmaranje u dobru i stalno očekivanje zla, postalo je njen život. Bio je njen dobročinitelj i njen krvnik, a ona na takav odnos nije mogla pristati. Ona je Ajsun. U njenim venama teče krv njenih predaka. Njena je volja neuništiva. I ona se ne predaje. Čekat će. I doći će prilika. A onda je došao Luka.

***

Luka je bio konjušar. Veronikin brat. Bio je visok i vitak, a njegovo ponosno držanje nije spadalo u konjušnicu. Nakon što joj je Hasan rekao kako mu se čini da je Luka malo previše obrazovan za konjušara, počela se za njega zanimati. Dala je slugi koji je radio za njenu majku u karavan-saraju u Dardi da ga prati i saznala da se jednom mjesečno sastaje sa istim turskim trgovcem i s njim se zadrži u kraćem razgovoru. Trgovac je navodno prodavao svijeće i to je bilo prvo što ju je začudilo. Potom ga je počela promatrati. Pogled bi joj zastao na njegovim rukama. Ne, to nisu ruke  konjušara. A onda je počela primjećivati njegove snažne mišice dok joj je pridržavao konja. Njegov potiljak na kojemu je gusta tamna kosa tražila da kroz nju prođu ženske ruke. Njegove poglede za koje je mislio da ona ne primjećuje. I polako, ali sigurno, počeo se zavlačiti u prostore koje je Hasan ogolio.

Počela je maštati kako ju on spašava i odvodi daleko od života koji je živjela. Kad je Hasan otišao u Beograd, pokušala je od njega saznati tko je. On se nećkao otvoriti joj se dokazujući time da ima što kriti. „Što to može biti? Što to može biti?“ pitala se, a onda se prisjetila kako se Hasan jednom ljut vratio s jahanja i kako je čula kako govori svom slugi da se konjušar drznuo jednog otpadnika nazvati hrvatskim plemićem. „Bit će da je uhoda!“ pomislila je. „Ali za koga?“ A onda su jednu večer u dvorište ušla kola njenog muža koji se vraćao s puta. Pozvao ju je. Sjetila se kako se i tada nadala da će na njegovom licu vidjeti pokajanje i kako je priželjkivala da joj kaže da ga je udaljenost od nje zapravo nagnala da shvati koliko ju voli i koliko je griješio. Pored Hasana je stajala neka žena. Nikab joj je prekrivao lice. Čula je njegove riječi. „Ovo je moja žena Emina.“ Vidjela je kako on i dalje govori, ali nije čula što je točno rekao. Osjetila je kako ju probadaju te riječi koje nije shvaćala, a njeno skvrčeno tijelo ječi od zadobivenih rana. Dotukao je njihovu ljubav posljednjim udarcima i pustio je da iskrvavi. A ona, Ajsun, u tom je trenutku umrla.

Nekada je potrebno da te netko gurne u dubok jad da bi se tvoje biće tamo raspalo i da bi se samo pravi dijelovi tebe vratili. A ona će te dijelove sebe pokupiti. Ne zvala se ona Jelena.

***

Prošlo je dva mjeseca otkad joj je majka umrla i otkad je od nje čula za tajnu svoje obitelji. Ta dva mjeseca razmišljala je o svemu što joj se događalo. Danima bi  promatrala svoj odraz u ogledalu, svoj izduženi vrat, prodorne oči, zakrivljeni nos i govorila sebi: „Ne, to nije moguće. To nije moguće.“ Odlazila bi u karavan-saraj i  svladavala želju da otkopa ono što godinama spava među korijenjem jednog oraha, ali bi preplašena mogućom istinom, odlazila kući bez toga. Prije ta dva mjeseca majka joj je rekla: „Prije nego što umrem, moraš nešto znati. Ispričat ću ti ono što je meni ispričala moja mama, a njoj njen djed. Važno je da to znaš prije nego što doneseš važne odluke.“ Jelena ju je saslušala, ali nije mogla reći majci da su odluke već  donesene i da ju ništa pa ni ova uznemirujuća priča neće pokolebati u njenoj nakani.

Tada se dogodilo. Poslala je pismo Luki pozivajući ga da dođe. Znala je za bol koju će doživjeti i nije ju mogla dočekati sama. Majka je umrla i sjeća se kako je sjedila pred njenom posteljom osjećajući odjednom prazninu koja je ostala nakon što su iz njenog života nestali i Hasan i ona. Hasan je svoju sudbinu sam potpisao, a majka je svoju ispunila. Sjećala se majčinih riječi i razmišljala o tome kako s Lukom nikada neće moći dijeliti svoje dvojbe i strahove niti mu iskreno progovoriti o tajnama njene obitelji. Koliko bi shvatio tajnu ikone, toliko nikada ne bi mogao prihvatiti tajnu koja se krije iza vrećice dukata. Luka je bio tvrd u svojim stavovima. I takav je morao biti za zadatak koji ga čeka. Još se nijedna zemlja nije osvojila ni oslobodila bez takvih kao što je on. „Uz mene“, pomislila je, „u kojoj se pomirivalo nepomirljivo, u kojoj su živjeli i Krist i Alah, uz mene koja nikada nisam ostala samo jedno niti postala samo ono drugo, uz mene onakvu u kojoj su živjele i Jelena i Ajsun, takva borba nikada ne bi bila moguća. Onakva ja, nikada ne bi mogla voditi nijedan rat jer onakva ja shvaćala je i relativnost i važnost svih odnosa, vjera, života. Ali ova ja. Oživljena Jelena i mrtva Ajsun. Ja sam kao stvorena za ovaj rat.“

Hasan ju je izdao, a tom ju izdajom i odredio. Prije ta dva mjeseca, došao je Luka u karavan-saraj i nije mogla dočekati da popuni prazninu koju je osjećala u sebi.  Veronika ga je dovela do vrata njene sobe i tamo ga ostavila. Čula je lagano kucanje i ustala da otvori. Stajao je pred njom visok, taman, hrabar i odlučan da se osveti i za njene boli i to je bilo sve što joj je tada trebalo.Bilo je prirodno da, ušavši u njenu postelju, zagospodari i njenim tijelom. Drhtala je pod njegovim dodirima osjećajući da i u postelji nastupa kao i na ratnom polju, osvajački, i da ju svakim novim dodirom preotima od Hasana. Ona ga je primala onako kako suhi usjevi prime nadolazeću poplavu. Trebaju vodu, ali postoji opasnost da će ih ta ista voda potopiti. Ali Jeleni opasnost nije bila strana. Za svaki je rizik imala hrabrosti i snage, a za ovaj pogotovo. Danas, dva mjeseca kasnije, naći će se s Lukom još jednom u karavan-saraju da sve dogovore. Ne može dočekati da mu kaže da će biti otac.

***

Osijek, 31. siječnja 1664.

„Idemo, idemo, brzo“, šaptom je požurivala Veroniku. „Idemo!“ Hodale su ubrzano i napuštale grad. Iza njih su ostajale Kasimpašina džamija, medrese, mektebi, tekije i kuće pored kojih su svakodnevno prolazile. Ali sada nema vremena za obilazak. Jelenu je smetala Veronikina tuga, i osjeti ljutnju. „Što bi Luka rekao da te sada vidi?“, rekla joj je ispod glasa. „Znam Jelena“, odgovorila joj je Veronika kojoj je još bilo čudno oslovljavati gospodaricu kršćanskim imenom, ali sada kada će ih vezati trajne rodbinske veze, to se jedino činilo ispravnim. „Znam, samo mi je teško jer smo ovdje ipak provele svoj život.“ „Život nas tek čeka!“ grubo je odvratila Jelena i povukla ju za ruku.

Izašle su iz grada i prošle hamam. Jeleni pred očima preleti noć kad se Hasan vratio iz hamama i sjeti se kako je Luka tražio od Veronike i nje da ostave kapije grada otvorene. Znala je da je Luka htio Hasanovu glavu. Oduševljavala ju je ta njegova želja. I užasavala ju je ta njegova želja. Hasan mora biti živ da shvati što se dogodilo. Da je ona otišla i da se nikad više neće vratiti. Da ju je zauvijek izgubio. Uostalom, kapije grada čuvaju stražari i da ih ostave otvorene, one se zatvaraju na svaki i najmanji znak opasnosti. Sumnjala je da će uspjeti ući u grad. A možda je tako i bolje.

Napuštale su grad i ušle u palanku. Dogovorila je s Lukom da će ih čekati pred karavan-sarajem u kršćanskoj mahali. Rekao je da će konjica krenuti u noći tako da uđu u Osijek u prijepodnevnim satima. Dok su hodale palankom, nogama su razgrtale mokri snijeg koji je preko noći napadao. Palanka je bila pretvorena u blatnu kaljužu čiji neprivlačni izgled nisu stizale prekriti bijele pahulje. „Uskoro neće biti više ni ovih kuća, a u ovoj kaljuži će se s blatom miješati i ljudska krv“, pomislila je. Nije osjećala ni tugu ni odgovornost radi toga što nadolazi. Ona je napravila ono jedino što je trebala. Na to su je natjerale okolnosti. I Hasan. Krajičkom oka opazila je Veronikin pogled spušten prema zemlji i odjednom osjeti kako joj zavidi. Zavidjela joj je na nevinosti, na suosjećanju prema ljudima koje su pozdravljali hodajući i koje će uskoro snaći užasna sudbina. Zavidjela joj je na srcu koje nije slomljeno, na ljubavi i povjerenju koje još živi u njoj, na jednostavnosti postojanja i jasnom identitetu.  Zavidjela joj je na čovječnosti. Zavidjela joj je na svemu što je sama izgubila.

Došle su pred karavan-saraj i započele razgovor s gazdom. Pričao je o tome kako stoji posao u ove zimske mjesece i kako ne može dočekati proljeće i vrijeme sajmova kada cijeli Osijek vrvi od raznolikih došljaka i karavana. Jeleni je razgovor bio mučan jer je na površini morala zadržati mirnoću, a u njoj je ključalo. Nestrpljivo je čekala da čuje konje kako ržu, a pred njihovom silom puca kapija mosta. Nestrpljivo je  iščekivala Lukino lice. Nestrpljivo zamišljala Hasanovo lice kad shvati što se događa i da nje nema. Još malo, još malo.

A onda je počelo. Preko mosta su u panici počeli navirati Turci iz darđanske utvrde. „Napadaju! Napadaju! Zrinski stiže s konjicom! Zatvarajte kapije! U ime Alaha, zatvarajte kapije!“ vikao je narod. Jelena je uhvatila Veroniku za ruku i zadržala je da ne potrči. Oko njih su trčali stanovnici palanke u panici, u kuće su se sklanjale žene i djeca, a muškarci su istrčavali van sa sabljama. U gradu su podigli kapije. Oni koji nisu uspjeli pobjeći u utvrdu srednjeg grada, ostali su u palanci da dočekaju  neprijatelja. „Ulazite unutra! Ulazite!“ netko je viknuo. Tjerali su ih u karavan-saraj. „Nema veze, ući ćemo da ne budimo sumnju. Luka zna da smo tu“, šapnula je Veroniki. Ušle su u dvorište i kroz daske gledale van. Čuli su se krikovi, zveckanje sablji i udarci topova kojima su Turci iz tvrđave pokušavali rastjerati i uplašiti Zrinskog i njegove ljude, ali im nije polazilo za rukom. Uskoro se kroz daske karavan-saraja počeo uvlačiti dim od zapaljenih kuća i Jelena je osjetila kako joj nosnice odbacuju taj miris, a oči ne žele vidjeti krv koja je bojila bjelinu snijega.

Kasno je da sad osjećaš žaljenje zbog ovog što se događa. Prekasno!“ pomislila je u sebi. Okrenula se i potražila oružje kojim će se moći obraniti ukoliko ih netko  napadne. Ali kako će odrediti tko joj je neprijatelj? Tko joj je prijatelj? Je li prijatelj Turčin uz čije je lice na ulicama ove palanke cijeli život odrastala ili čovjek njenog roda čije lice ne pozna? Potom se razvalila kapija karavan-saraja i pred njom je stajao Luka na konju. Oštrica njegovog mača bila je umrljana krvlju, a crne kovrče bile su prekrivene bjelinom pahulja. „Mi smo kršćani!“ Čula je kako nečiji glas vrišti u strahu. Luka ih je spazio i sišao s konja. Uhvatio je Jelenu za ruku i pomogao joj je da se uspne, a potom je na konja stavio i Veroniku. Pratit ću vas do mosta, a onda ćete prema Dardi ići same. Zatvorite se u karavan-saraj i tamo me čekajte dok se ne vratim. Ton mu je bio zapovjednički i Jelena osjeti uzbuđenje. Ovaj muškarac je bio njen. Ovaj muškarac je otac njenog nerođenog djeteta.

Izašle su van i podbole konja. Jašući su napuštale palanku, a iza njih su ostajale posječene glave u blatu, kuće koje gore, dojučerašnji susjedi koji zapomažu i muškarci koji su na konjima došli osloboditi svoju zemlju od tuđinske vlasti. Nijedan rat nije junačka bitka iz knjiga. Pomislila je.

***

Konj je trčao preko mosta i nosio ju na put bez povratka. Snažni trzaji i dah koji je konj ispuštao govorili su joj kako i životinja osjeti da ovaj galop nije svakidašnji. Jahala je mostom koji će uskoro biti izgoren i razrušen. Mostom preko kojega su sitnim korakom išla njena djetinja stopala, mostom preko kojega je prošla bezbroj puta kao djevojka i kao žena. Bio je to most kojim su hodali njen pradjed, djed, majka, baka i otac. Most preko kojeg se vozila u Budim s Hasanom. Most kojeg je prehodala nakon smrti svoje majke noseći već tada začetak novog života u sebi. Most čijem se kraju trebala radovati i čijem kraju je i ona doprinijela.

Došle su u karavan-saraj. Darda je bila gotovo pusta. Ono malo stanovnika sakrivalo se u svojim kućama strepeći od konjice koja se vraćala. Ušle su i zaključale vrata. Poslala je Veroniku da napravi hranu za Luku. Trebala je biti sama.

***

Sjedila je u sobi. Još se s nečim trebala suočiti. Trebala se suočiti s tajnom svog porijekla. Soba karavan-saraja ju je vratila u razgovor s majkom i onaj isti osjećaj koji ju je tada obuzeo, vratio se. Zar je moguće? Zar je moguće? Odlučila je saznati.

Izišla je u dvorište, uzela alatku i počela kopati pod orahom. Snijeg je i dalje padao, a zemlja iako natopljena, od hladnoće se stisnula kao da želi sačuvati blago koje je u njoj toliko dugo živjelo. Alatka je udarila u nešto tvrdo, a Jelenino se srce stisnulo. Kleknula je i rukama nastavila otkopavati. Iskopala je kutiju i krenula s njom unutra. Došla je u sobu. Otvorila je kutiju. U njoj je bilo nešto zamotano u platno koje je počelo trunuti.

Sjetila se majčinih riječi: „U njoj je ikona Bogorodice pisana rukom evanđeliste Luke.“ Pažljivo je sklonila platno. Pred njom je stajala najljepša ikona koju je dotada vidjela. Rub je bio posrebren, a Bogorodičino je lice sjalo kao nekoć lice njene majke. Osjeti potrebu da zaplače, ali potisne taj osjećaj i posegne za vrećicom. Da ju otvori? Možda tamo ipak nisu ti dukati kao što je majka rekla. Ili da ju ni ne otvara? Možda ne želi da se potvrdi ono što je saznala. Drhtavom je rukom odriješila vrećicu i posegnula za njenim sadržajem. U ruci joj je zasjao zlatnik. Zlatnik na kojemu je zauvijek sačuvano ime sultana Sulejmana. Zlatnik njene prabake i njenog pradjeda. Učinilo se kao da se iz tog saznanja netko poznat budi. Podiže li sada ruku iz one lokve krvi u kojoj je  izdahnula Ajsun? Je li to ona Ajsun koju je zaboravila, ali čije boli i dalje nosi sa sobom? Može li Jelena zaboraviti da je i Ajsun? Smije li? Treba li zaboraviti dvanaest godina svoga postojanja?

Zavidjela je Luki i Hasanu. Oni nisu imali takve dvojbe. Hasan se rodio tamo gdje je njegov narod vladao, a Luka je pobjegao i stvorio se tako da zna gdje pripada. A gdje je ona pripadala sa živom Ajsun i Jelenom u sebi? Kako bi Luka reagirao kada bi poželjela s njim podijeliti svoju tajnu? Ne. On to nikada ne bi mogao prihvatiti. Ajsun i Jelena ne mogu više živjeti zajedno u njoj. One ne pripadaju ovom danu i ovom  vremenu, već nekom sretnijem i boljem, u kojemu se sablje neće ukrštati radi  vjerovanja u različite bogove. Ona takva, sa svim tim pomirenim u sebi, ne pripada nigdje. Treba li uzeti sada tu ikonu i tu vreću zlatnika i otići zajedno s ovim saznanjem i djetetom koje u njoj raste? Hoće li tako pobjeći od sebe ili se sačuvati? Ne. Ne. Ne.

Prvi koji je ubio Ajsun bio je Hasan. A sada će ona morati biti ta koja će zadati zadnji udarac i spustiti tu ruku koja se podigla iz smrti. Vratila se u dvorište s ikonom i  vrećicom dukata. Pažljivo je zamotala ikonu, zavezala vrećicu s dukatima, stavila ih u kutiju i čvrsto zakopala. U korijenju jednog oraha u dvorištu karavan-saraja u Dardi, osim dvije tajne, sada je zakopana i treća. U korijenju jednog oraha u dvorištu karavan-saraja u Dardi, osim ikone i zlatnika, vječno će ležati zakopana i Ajsun.

***

Luka je ušao uzbuđen, a iza njega su se pojavila krvava i sretna lica njegovih  suboraca. Ban Nikola Zrinski je sišao s konja da ju pozdravi: „Jelena, drago mi je da ste sudjelovali u našoj borbi. Trebamo naše ljude na svojoj strani jer jedino tako možemo osloboditi svoju zemlju.“ Luka je bio ponosan, a lice mu se sjajilo dok je pričao: „Sve smo razorili i popalili. Nismo uspjeli ući u grad jer se dušman zatvorio. Drhtali su pred nama kao miševi!“ Okrenuo se prema njoj. “Jelena, nisam uspio doći do Hasana da ga kaznim za sve što ti je napravio, ali kunem ti se, nije još gotovo. Za sve će platiti glavom!“ Nastavio je povisujući glas: „Zapalili smo most! Idi pogledaj ga kako gori! Da vidimo kako će sada prevoziti vojsku da ubija i porobljava naš narod!“ Jelena ga je slušala. Slušala je svog budućeg muža. Oca svog djeteta. I znala je da je dobro da je uništila Ajsun.

***

Uzjahali su konja. Oko njih je konjica palila kuće u Dardi i razarala utvrdu. Okrenula se. Most je gorio. Borio se protiv plamena svojom snagom, a u borbi su mu pomagali snijeg i hladnoća, ali borba je bila uzaludna. Daske su nestajale u plamenu, a gusti se dim stvarao iznad njega kao duša koja napušta živo tijelo. U nosnicama osjeti miris dima koji je ovaj put udahnula punim plućima. Taj miris je posljednje što joj  ostaje od njenog mosta. Od njenog sela i od njenog grada. I vrijeme je da se pozdrave. Podbola je konja i krenula za Lukom. Nikada mu neće reći. Nikada. Nikada mu neće moći reći da u njenim venama osim kršćanske, teče i muslimanska krv. Da u njenim venama teče turska krv. Osmanska krv. Krv njenog pradjeda.

Sultana Sulejmana.

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?

27 November, 14:12

Nijaza

Svidja mi se jako mi se svidja.

27 November, 16:22

Svjetlana

Dotice me se licno, lijepo i bolno...i dopada mi se...

27 November, 18:34

Lila

prelepo

27 November, 19:30

mirjana

predivno!

27 November, 22:56

Mirjana

Redovno čitam, dopada mi se

28 November, 00:53

Munevera

Svidami se prvi put citam i od sad sam vas redovni citalac.Veliki pozdrav

28 November, 08:47

Vesna

Nestrpljivo cekam sljedecu....

29 November, 11:28

U jednom dahu sam procitala ...prvi put. ..I prosto nemam reci od odusevljena. ..u svakom pogledu. ..fantasticno je. ..

Predivno

29 November, 21:51

Anka jovan

Super ,super

30 November, 13:04

Sanja

Toliko zanimljiv roman da svi koji redovno citamo dio po dio,sa nestrpljenjem ocekujemo nastavak...



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž