Menu
Roman Turski most -JEDANAESTO POGLAVLJE: ZLATNICI - Mehmed
Share on Viber

Roman Turski most -JEDANAESTO POGLAVLJE: ZLATNICI - Mehmed

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

Osijek, kolovoz 1566.

 

MEHMED


Mehmed-paša Sokolović je sjedio u svom šatoru i razmišljao. Danas je, nakon dugo vremena, vidio svog sultana sretnog. Danas je, nakon dugo vremena sultan opet bio onaj vladar od kojega je svijet strepio i kojemu se svijet klanjao. Danas, kao da se opet, nakon svih svojih životnih bitaka, vratio mlad i jak da zasja svojim starim sjajem. Razlog tomu bio je jedan most. Most kojega je sagradio u Osijeku, na rijeci Dravi, za svoj ratni pohod. Prisjetio se Mehmed-paša kako su od Istanbula do Osijeka  napredovali sporo i kako je njegov gospodar često morao sjahati s konja i put do Osijeka prekratiti vožnjom u kolima. Mučila ga je kostobolja, bolest koja dolazi s neizbježnim propadanjem tijela, a slijedeći nemoć tijela, postajao je čas malodušan i čangrizav, da bi se onda opet, kada bi mu tijelo to dozvolilo, povratio i duhom. Danas…danas je opet bio mlad i jak.

Pred pašinim očima prolazile su slike  današnjeg dana kada je sa sultanom u njegovoj zelenoj barci s pozlaćenim kljunom i perjanicom plovio Dravom u obilasku izgrađenog mosta. Sultan je stajao uspravan i ponosan i u njemu je opet živio nekadašnji vladar. Vladar koji je na trenutke nestajao kada bi mu bol i starost odredile da poklekne, ali vladar koji se uvijek nanovo dizao. Okrenuo se Mehmedu i rekao: „Sutra neka počne prelazak vojske i neka se taj prelazak proslavi pucnjem iz svih topova. Hoću da se Drava pjeni i da se zvuk mog ratnog pohoda širi kao i pravovjerje na ovim prostorima!“

Da, danas je bio savršen dan za jednog sultana i njegovog velikog vezira. Jedna misao koju je isprva kategorički odbacio stalno se vraćala Mehmed-paši i polako je počeo mijenjati svoj tvrdi stav oko onoga što mu je predloženo. Do njega je jučer došao zapovjednik krimskih Tatara i rekao mu da mu je jedan lokalni beg za sultana odvojio jednu gospu posebne ljepote i da bi mu je ovaj volio pokloniti kao poseban dar.

Mehmed-paša je bio dobar musliman koji je držao do običaja i pravila, a dovesti gospu sultanu u šator usred ratnog pohoda, bilo bi mimo svih pravila. Gospe su se sultanu dovodile u harem, a tamo im je svrha bila da gospodaru rode nasljednike. Čak ni harem nije više imao nikakav značaj za sultana. Nakon smrti njegove Hurem, niti jedna nije mogla popuniti prazninu koja je nastala. Ipak, Mehmeda je kopkala ta misao. Danas je sultan opet bio mlad i jak. Možda bi mu lijepo lice dalo iluziju da će tako i ostati. Možda bi mu lijepo lice dodatno uljepšalo ovaj dan i razgalilo mu srce. Ako je Mehmed nešto dobro znao, to su bile potrebe njegovog gospodara i ako je za nešto živio, osim za dobrobit osmanske države, to je bilo učiniti svog gospodara sretnim. A ako je gospodar zadovoljan, to je samim tim na dobrobit njegovog velikog carstva.

Izišao je iz šatora i dao pozvati zapovjednika krimskih Tatara. Ubrzo nakon toga u šator mu je ušao muškarac mrkog izgleda, s crnom bradom i nosom koji je neodoljivo podsjećao na sultanov. „I sultanova je majka bila s Krima“, pomisli Mehmed. „Nevjerojatno kako smo svi povezani nevidljivim kapljicama krvi. U svakom je od nas bar zrno plemićke i bar zrno seljačke krvi. Eto, i Selimova je majka bila ropkinja, a on će sutra naslijediti jedno veliko carstvo. Pa i ja sam jučer bio sin Dimitrija, sitnog plemića srpskog porijekla, a sutra će moja djeca biti djeca velikog vezira i muslimana.“

"Reci mi, ima li ta gospa još nekih talenata osim ljepote?“ obratio se muškarcu koji je stajao pred njim. „Da, gospa ima glas koji dolazi iz dženeta!“ Mehmed je upravo to želio čuti. „Idi i dovedi je. Neka pričeka u mom šatoru dok se ne vratim.“ Otišao je u sultanov šator i rekao mu da za završetak ovog uspješnog dana ima za njega posebno iznenađenje, a to je gospa koja će samo za njega pjevati. Znao je da je sultan uživao kada bi mu pjevali i pomislio je kako će ljepota koja dolazi iz glasa i iz tijela zasigurno sultanu dati upravo ono što mu je trebalo, malo topline i života koji će ga podsjetiti na mladost.

Sultan je objedovao i ideja mu se svidjela. Njegov veliki vezir znao je iz njegovih očiju pročitati i želje za koje ni sam nije znao da ih ima. Mehmed se brzo vratio u svoj šator. Tamo ga je čekala djevojka neopisive ljepote. „Sada ćemo te odvesti da pjevaš sultanu, a prije toga zapjevaj da ti i ja čujem glas.“ Djevojka je stajala ispred njega nesvjesna prizora koji ostavlja kad se šatorom prolio njen glas. Mehmed je protrnuo. Bio je to glas koji je pjevao jezikom njegovog djetinjstva. Glas od kojega je u čovjeku podrhtavao svaki djelić njegova bića. Glas u kojem su se stopile sreća, tuga, ljubav i jad. Glas postanka i kraja svijeta.

I Mehmed shvati da je donio dobru odluku.

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?

29 November, 14:41

Elizabeta Sic

Divno,divno,divno

30 November, 07:05

Zumreta Kostovski

Divno, da li je ovo kraj? Da li ćete objaviti knjigu? Volela bih je imati u svojoj biblioteci!

30 November, 10:57

Botoks&Kuvacha

knjiga je objavljena, ali zasad samo u Hrvatskoj i to u sopstvenom aranzmanu....autorka se trudi da izda i u Srbiji, ako bude bilo nesto od toga, javljamo :) drago nam je sto vam se dopada



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž