Menu
Roman Turski most -JEDANAESTO POGLAVLJE: ZLATNICI - Marija
Share on Viber

Roman Turski most -JEDANAESTO POGLAVLJE: ZLATNICI - Marija

AUTOR: Gošća Bloga: Ljiljana Šapić

MARIJA


Marija je drhtala. Ono što je upravo doživjela nije mogla niti sanjati. Stajala je pred vladarom svijeta čijeg su se imena svi bojali. Pred vladarom koji je porobio njen narod i koji je odgovoran za tolike smrti. Stajala je pred vladarom čiju čovječnost je upravo osjetila. Čiju čovječnost je vidjela u njegovim suznim očima kad ju je pogledao.

Zar tako izgleda i zar se tako ponaša netko tko je toliko strašan i slavan da priče o njemu daju utisak kako i nije čovjek? Zar je moguće da se njena duša upravo srela s njegovom unatoč svim razlikama, različitim bogovima, različitim jezicima i različitim porijeklom? Zar je moguće da je njezina pjesma o zavičaju i ljubavima bila taj jezik kojim su oboje progovorili, ona u pjevanju, a on u slušanju? Postoje li uopće u ljudima razlike ili su one samo lažno stvorene?

Pravi li Bog razliku među ljudima onako kako ljudi prave razliku među bogovima? Na sva ta pitanja nije imala odgovore. Hodala je pored velikog vezira i stigli su pred njegov šator. Vezir je pozvao nekog da dođe po nju. Nije razmišljala što će sada biti s njom ni kamo će je odvesti jer su uzburkane misli pokušavale razlučiti što se upravo dogodilo. Preuzeo ju je Tatar koji ju je i doveo velikom veziru. Prisjetila se kako ju je beg kojem su je doveli nakon što su je oteli, poklonio ovom Tataru i kako joj je on objasnio da će imati tu čast da bude poklon za sultana Sulejmana ako ju on bude htio.

Taj dan odveli su je odveli u hamam. Oprali su joj kosu i tijelo te u kožu utrljali mirisna ulja. Obukli su je u haljinu protkanu zlatom, a na kosu su joj stavili ukras od dragog kamena. Objasnili su joj kako će ući u šator kod sultana i govorili su joj da će možda, ako bude posebno odobrovoljila sultana, biti pozvana i u njegov harem. Rekli su joj da pripazi da se ponaša onako kako su odredili i da se sjeti da ima još i oca u selu iz kojeg su je oteli. Tako obučena, sjedila je u šatoru i čekala svoju sudbinu.

A sada, evo hoda pored Tatara koji ju je poklonio i nekamo će se vratiti. Ali kamo? Hoće li je vratiti kući? Ne. Evo vraća je u svoj šator. Uhvatio ju je čvrsto za mišicu kao da bi možda mogla pobjeći. Zašto je tako grub? Napravila je sve što je htio, sultan ju je čak i darovao. Evo vrećice s dukatima povezane za njenu haljinu kao dokaz. Ugurao ju je u šator i gotovo bacio na pod.

Nije se stigla pobuniti. Nije se stigla obraniti. Jednom joj je rukom podigao haljinu, a drugom zgrabio njenu dojku koja je svojom bjelinom provirivala iz haljine. Nije vrisnula. Nije se pomjerila. Ušao je u nju silinom i okrutnošću kojom se pokoravaju narodi i ubijaju žene i djeca. Silinom mužjaka i gospodara. Silinom onoga koji zadovoljava svoju pohotu. Silinom onoga koji uzima.

Nakon što je ustao, na njoj je još ostao ležati miris njegovog znoja i kao prikovanu ju je držao na podu šatora. Izišao je van i nekog pozvao. U šator je uskoro ušao u pratnji janjičara koji ju je njemu i doveo. Nešto mu je rekao. Grubo su je podigli. „Idemo, vodim te kući“, rekao je janjičar.

Krenuli su iz grada prema šumi. Shvatila je da je njen dom posljednje mjesto na koje su je planirali odvesti.

***

Nekoliko dana nakon toga, sjedila je u sobici karavan saraja u Osijeku, a iz njenog razjapljenog obraza lila je krv. Na jedan trenutak ta fizička bol preuzela je bol njene duše, ali sada dok plače pred Pavlom, bol duše ponovo se pojačava i ona osjeti potrebu da kaže sve. „Mene...oteli su me iz rodnog sela...oni...držali su me zatočenu danima“, govorila je te zastala da udahne jer su ju suze i nagomilana bol gušile. „Danima sam ležala ne znajući što će sa mnom biti...a onda…onda su mi rekli da ću biti poklon nekome važnom.“ Pavle ju je gledao sluteći što slijedi… „Prije par dana…kad je most bio završen...rekli su mi da ću biti poklon sultanu“, jecala je i riječi su se jedva razaznavale. „I bila sam. Otišla sam u sultanov šator…ova vrećica dukata…“ Odvezala ih je s haljine i pružila Pavlu dok su se suze miješale s krvlju i kapale niz njeno lice.

„Sultan mi je dao te dukate jer sam mu pjevala, a onda... onda“, grlo joj se stiskalo i riječi nisu mogle izaći. „Ššššššš“, tješio ju je Pavle i pogladio po kosi.  „Šššššššš......ne moraš dalje govoriti.“ Pavlov očinski dodir ju je smirivao i grijao. Možda je i bolje da dalje ne kaže ništa. Možda je bolje da i ona povjeruje u ono što Pavle misli da je shvatio: Da je njena nevinost ostala u šatoru velikog vladara, čovjeka s kojim se njena duša srela u jednom nestvarnom trenutku. Jer, za neke je tajne bolje da nikada ne budu izrečene.

Ako ih izreknemo, one se potvrđuju i moramo ih priznati i sebi.

Jer, neke su tajne bolje kad se ne podijele.

Jer su prestrašne.

Jer neke tajne bolje da se ne saznaju.

Nikada.

Imaš potrebu da ostaviš komentarčić?

1 December, 12:12

Vera Vojvodić

Predivna priča. Jedva čekam nastavak

1 December, 18:08

Mirjana

Cekamo nastavak

1 December, 18:05

gordana

prelepo i ..................prekratko :)

2 December, 10:15

slavica

Sazeto a tako jasno,tekst koji se cita bez daha i ciji se nastavak zeljno iscekuje....Bravo!

2 December, 14:20

Zumreta Kostovki

Slajno! Neočekivan epilog, ali ipak razjašnjenje!!!!

2 December, 23:46

Стаменка

Дивно,дивно,прелепо......



O NAMA
KONTAKT
Sva prava zadržana

Developed by: A&Ž